četvrtak, 19. travnja 2018.

Butan - zabrana izgradnje crkava i nepostojanje religijske slobode

Butan (Kraljevstvo Butan; na tibetskom jeziku Zemlja Zmajeva) jest država u južnoj Aziji na Himalajima. Prostire se između Kine na sjeveru i Indije na jugu. Prema procjenama za 2013., u Butanu ima 733 000 stanovnika od čega je oko 20 000 kršćana. Osnovni problem za kršćansku manjinu su radikalni budisti i hinduisti, nepostojanje religijskih sloboda i zabrana javnog propovijedanja. Izgradnja crkava još uvijek nije moguća.

 






Butan je visokoplaninska zemlja kojoj polovica teritorija leži iznad 3 000 m. Pučanstvo je uglavnom koncentrirano u dolinskim proširenjima središnjeg i zapadnog dijela zemlje i u graničnom području prema Indiji. Većinski su narod Butija (60% populacije), tibetski doseljenici. Oni govore tibetskim dijalektima od kojih je najrašireniji dzongkha, danas službeni jezik Butana, a po vjeri su mahayana budisti. Oko 35% pučanstva nepalskoga je podrijetla i oni su hinduisti. Starosjedioci su Sharchopsi koji žive u istočnom dijelu, a od tibetskih su naroda primili način života i vjeru (budizam). Stanovnici žive uglavnom u selima (70%) za koja su karakteristični budistički samostani (dzong), građeni kao utvrde, a koji služe istodobno i kao administrativna (civilna i vjerska) središta. Budizam i hinduizam su službene religije, a kršćanstvo nije priznato.

Povijest države

Prema prvim povijesnim podatcima, Tibetanci su se od IX. st. doseljavali u današnji Butan potiskujući starije indijsko pučanstvo. Prva čvršća državna organizacija ustrojava se tek u XVII. st. Zahvaljujući položaju, Butan je dugo bio pošteđen kolonijalnog osvajanja i tek je 1772. došao u sukob s britanskom Istočnoindijskom kompanijom. Tek su 1865. britanske trupe zaposjele ključna mjesta u zemlji. Na osnovu sporazuma iz 1910., Butan je zadržao unutarnju autonomiju, a Britanija je preuzela upravljanje vanjskom politikom te zemlje. Budući da se Butan vezao za Indiju, ona je 1949. preuzela britansku ulogu. Reformama tijekom 1960-ih Butan je promijenio tradicionalno feudalnu strukturu društva. Punu neovisnost stekao je 1971.
Nepalci u Butanu (oko 35%) zahtijevaju godine 1990. veća politička prava, što je izazvalo nemire. Početkom 2000-ih bili su pogoršani odnosi s Indijom jer su pobunjenici u Assamu djelovali i iz gerilskih uporišta u Butanu. Potkraj 2006. kralj je abdicirao pa na prijestolje dolazi njegov sin Jigme Khesar Namgyel Wangchuck.
Godine 2008. održani su prvi slobodni izbori na kojima je pobijedila Butanska stranka mira i prosperiteta. Unatoč naizgled demokratskom Ustavu iz 2008. kojim se kaže kako je Butan ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti, demokracija još nije zaživjela. Konfekcijska rješenja su tu, ali je kralj i dalje šef države, dok izvršnu vlast ima Vlada. Religijski nacionalizam ponekad ima veći utjecaj od zakona što se ogleda u tome da su često državni uredi stacionirani u budističkim hramovima.

Puštanje filma o Isusu kažnjivo

Za kršćane mogućnost biranja zastupnika i nije toliko bitna budući da elementarno pravo na bogoslužni prostor nije omogućeno. Najgore prolaze oni kršćani koji su daleko od većih gradova, a prema statistikama, može se vidjeti kako većina pučanstva živi na selu, što je samo po sebi dovoljan pokazatelj.
Problematična je činjenica kako dijelovi indijskih država imaju protuobraćeničke zakone u smislu kažnjavanja prelazak s hinduizma na neku drugu religiju, te takve zakone projiciraju na dijelove Butana koji su većinski hinduistički što dodatno stvara probleme kršćanskim skupinama. Tako je službeni New Delhi prije desetak godina morao izvršiti pritisak za oslobađanje dvoje kršćana pentekostalaca, izvjesnih Benjamina Dungana i Johna Tamanga, optuženih za prozelitizam. Oni su uhićeni u siječnju 2006. i osuđeni na tri godine zatvora jer su u kući stanovnika Butana prikazali film o Isusu. Puštanje filma u obiteljskom ozračju je kažnjivo u državi gdje se ne preporuča kršćanima međusobno sastajanje. Iako odavno nema zabilježenih linčovanja i javnih progona kršćana kao u drugim zemljama Azije, nabrojane zabrane izgradnje crkava i okupljanja vjernika dovoljne su da Butan dobije lošu ocjenu što se tiče vjerskih sloboda.  
Ipak, prema istraživanjima Deutsche Wellea, određene se stvari pomiču nabolje. Posljednjih godina postoje glasovi unutar samog državnog aparata kako je Budistička kraljevina Butan spremna službeno priznati kršćanstvo, što je za zemlju koja je do prije 50 godina imala feudalizam veliki napredak.

Ugrožena prava kršćana

Kršćani u Kraljevini Butan izloženi su svakodnevnim pritiscima, posvjedočio je indijski biskup Dajeelinga Stephen Lepcha u svojoj izjavi koju je dao za UCANews 2004. Mons. Lepcha pastoralno skrbi i za vjernike u Butanu. "Kršćanima je u toj zemlji zabranjeno sudjelovati na bogoslužjima ili u javnosti prakticirati ili govoriti o svojoj vjeri. Iako su vjerske slobode formalno bile moguće, sva prava su ponovno uskraćena 2000., a svako se kršenje propisa kažnjava zatvorom, dok je katoličkim svećenicima, uglavnom Indijcima, zabranjen ulazak u zemlju", rekao je biskup u svom apelu svjetskoj javnosti.

Kršćani nisu osvajači

Papa Franjo je tijekom susreta s azijskim biskupima u kolovozu 2014. pozvao Crkvu na tom kontinentu da bude "kreativna" i da "uspostavi dijalog" s tamošnjim različitim kulturama čuvajući svoj "identitet", te je izrazio želju da se azijske zemlje otvore vjerskim slobodama.
Sveti Otac se obratio biskupima azijskih zemalja okupljenim pod predsjedanjem kard. Oswalda Graciasa, nadbiskupa Mumbaja. U svom govoru Papa je ponovio kako kršćani nisu osvajači, što je često uvriježeno mišljenje u brojnim azijskim zemljama koje poistovjećuju kolonizatorske zemlje s kršćanima.
Poziv je upućen velikoj Kini, ali i Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Afganistanu, Butanu, Bruneju, Laosu i Mijanmaru, zemljama koje nemaju diplomatske veze sa Svetom Stolicom.

Maldivi - nema mjesta za kršćane

Maldivi (također i Maledivi) su azijska država u istoimenoj otočnoj skupini u Indijskom oceanu, 600 km južno od Indije i 670 km sjeveroistočno od Šri Lanke. Obuhvaća samo 298 km² teritorija na kojemu živi čak 340 000 ljudi od kojih je samo nekoliko tisuća kršćana. Maldivi spadaju među one zemlje u kojima je kršćanstvo faktički zabranjeno. Javno prakticiranje vjere za nemuslimane nije dopušteno, dok je u domovima vjernika zabranjeno i slušanje inozemnih vjerskih TV i radiopostaja. Misionarski rad je onemogućen, a država sve svoje građane smatra muslimanima te „odstupanja“ u religijskom smislu nisu dopuštena.






Povijest nam kaže kako je to otočje bilo naseljeno već od 1500. prije Krista, i to iz Indije. Skoro pa oduvijek bili su važna točka na plovidbenom putu između Afrike i Indije. Pučanstvo je naseljeno na otočju od V. st. prije Krista i bilo je uglavnom budističke vjeroispovijesti. Ipak, 1153. pod utjecajem arapskih trgovaca prihvatili su islam, potom je osnovan sultanat. Prvi poznati kralj iz dinastije Maley primivši islam, uzeo je ime i titulu sultan Mohammed ibn Abdullah. Dinastija Maley vladala je do kraja XIV. st., a naslijedila ju je Hilali.
U XVI. st. bili su ugrožavani od Portugalaca koji su do 1573. neuspješno pokušavali uspostaviti kontrolu nad otočjem. Kada je Velika Britanija preuzela Cejlon, Maldivi su postali njezinim protektoratom (1796.), što je formalizirano tek 1887. te su tako do 1948. Maldivi administrativno bili dio britanskog protektorata Cejlona.
Neovisnost je ostvarena 1965., a potom su se nizale političke krize, državni udari i nasilno preuzimanje vlasti. Neuspjeli pokušaji državnog udara bili su i 1980., 1981. i 1988. kada su pučisti bili poraženi vojnom intervencijom Indije.
Nakon prosvjeda 2005. legalizirane su političke stranke, a prvi slobodni izbori održani su 2008. kada je predsjednik postao Mohamed Nasheed (svjetsku je javnost pokušavao zainteresirati za problem podizanja razine mora koji prijeti opstanku Maldiva). Unatoč izborima političke krize su i dalje česte, kao i uhićenja političkih protivnika.

Kršćani su u ilegali

Iako su kršćani kao i ostali nemuslimani „nevidljiva“ manjina na Maldivima, ta otočna država spada među sami vrh zemalja koje imaju najmanju toleranciju prema pripadnicima drugih religija. Prema pisanjima na internetu, bivši predsjednik Abdul Gayoom je istaknuo kako nijedna religija, osim islama, na Maldivima ne smije postojati.
Krajem 1990-ih Vrhovno vijeće za islamske poslove upozorilo je građane da će biti uhićeni ako budu slušali inozemne programe i radiopostaje. Na osnovu toga upozorenja 1998. godine 50 maldivskih kršćana je uhićeno i zadržano u zatvoru, a svi stranci na kojima je bila sumnja da djeluju kao misionari bili su ekspresno izbačeni iz zemlje.
Prema svjetskoj kršćanskoj enciklopediji, na Maldivima djeluju različite Crkve i protestantske sljedbe kao što su: Crkva južne Indije (anglikanci), Adventisti sedmog dana... dok su katolici pastorizirani preko nadbiskupije u Kolombu.
Osim striktnih islamskih zakona tamošnji političari su uvjereni da će zemlja izgubiti svoju slobodu ako u njoj ne žive samo muslimani. Stoga je protjerivanje kršćana bilo aktualno u posljednjih desetak i više godina, dok građani koji prijeđu na kršćanstvo gotovo odmah gube državljanstvo. Iako se u posljednje vrijeme spominje promoviranje religijskih sloboda, za sada je situacija takva da Maldivi spadaju među najtvrđe zemlje svijeta kada je riječ o slobodama kršćana.

Tko su Maldivljani?

Na Maldivima živi oko 340 000 stanovnika što je prosječno 1 000 ljudi na km2 pa se ova zemlja ubraja u najgušće naseljene države svijeta na planetarnoj razini. Stanovnici su mješavina singalskih i dravidskih (južna Indija i otok Cejlon) te arapskih doseljenika koji žive na 188 otoka od kojih su mnogi nenaseljeni, a čak 130 njih ima manje od 1 000 stanovnika. Pretežito su muslimani suniti. Službeni je jezik divehi ili dhivehi (pripada indoeuropskoj jezičnoj obitelji, srodan singalskom), a vrlo je raširen (u prosvjeti, trgovini i dr.) engleski. Tradicionalno je pismo tana ili thaana, srodno arapskomu, koje se piše zdesna nalijevo.

Politički sustav

Prema Ustavu iz 2008., Maldivi su unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, a biraju ga građani za mandat od pet godina i na najviše dva mandata. Izvršnu vlast provodi Vijeće ministara kojemu je na čelu predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština sa 77 zastupnika, izravno izabranih za mandat od pet godina. Pravo glasa je opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Administrativno je država podijeljena na 7 provincija i jednu općinu. Nacionalni blagdan je 26. srpnja kada je izborena neovisnost.

Veliki brat na Maldivima

Nažalost, Maldivi su kao zemlja u kojoj se guše religijske slobode postali poznati zbog realityja Parovi. Riječ je o klasičnoj emisiji na tragu Velikog brata u kojemu televizijske kamere prate 24 sudionika tijekom više mjeseci, a pobjednika koji „preživi“ sva izbacivanja sudionika očekuje vrijedna nagrada od 100 000 eura. Čini se kako ni maldivske vlasti nisu pretjerano zainteresirane za skandalozni program Parova sve dok se plaćaju porezi i dok ima novca od turizma...

Katar - islamski radikalizam i sponzoriranje terorizma


  Katar (Qaṭar) je pustinjska država na obali Perzijskoga zaljeva koja graniči samo sa Saudijskom Arabijom. Obuhvaća 11 607 km² što je skoro četiri puta manje od površine BiH. Prema procjeni za 2014., u Kataru živi oko 2 milijuna stanovnika. Većinu čine Arapi (40%), pa onda Pakistanci (18%), Indijci (10%), Iranci (10%) te Nepalci i Filipinci. Po vjeri su uglavnom muslimani (83%), pretežito suniti, a islam je službena religija. Osnovni problem koji imaju kršćani, strani radnici, su teški uvjeti života zbog segregacije te nepostojanje religijskih sloboda. Osim toga, ova poluotočna zemlja jedan je od glavnih sponzora terorizma na Bliskom istoku.










Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjega Katara mogu se pratiti od kamenoga doba. Rimljanima je bio poznat već u I. st., a od III. do VII. st. današnje je područje Katara bilo u sastavu novoperzijske države dinastije Sasanida. Prvi kalif Abu Bakr osvojio je Katar te je on bio do X. st. pod kalifatom kada je, nakon slabljenja abasidskoga kalifata, potpao pod vlast države Karmata. Od XII. st. na području Katara živjela su neovisna arapska plemena koja su tek od polovice XVI. st. nominalno priznavala vlast Osmanskoga Carstva. Od 1783. Katar je plaćao porez bahreinskim vladarima. Njihovu su vlast 1868. uz pomoć Britanaca srušili novi vladari iz dinastije al-Thani. Unatoč tomu, Osmansko Carstvo je već 1871. okupiralo Katar i držalo ga sve do Prvog svjetskog rata kada su ga Britanci u cijelosti osvojili te je tako postao njihov protektorat.

Država za jednu obitelj

Godine 1940. u Kataru je otkrivena nafta, što je definiralo budućnost njegovih stanovnika. Neovisnost je ostvarena tek 1971. Prema najnovijem Ustavu iz 2005., Katar je nasljedna monarhija s apsolutnom vlašću emira. Šef države je monarh (emir) kojemu pripada sva vlast. On imenuje, uglavnom iz obiteljskoga kruga, sva državna tijela. Emiru u obavljanju izvršne vlasti pomaže Vlada čijeg predsjednika i članove također sam imenuje. Zakonodavna vlast isto tako pripada emiru. Iz navedenih podataka se vidi kako nije riječ o demokratskom društvu koje odražava volju svih građana, nego je riječ o privatnoj državi za jednog čovjeka ili obitelj.

Nagli rast broja pučanstva

Što nafta znači za jednu državu, može se pratiti kroz popis pučanstva. Prema popisu iz 1970., u Kataru je živjelo 111 000 stanovnika, a 1986. već 369 000, dok je 2004. taj broj iznosio 744 000. U posljednjem međupopisnom razdoblju (2004. - 2010.) broj stanovnika porastao je za čak 128%, pa se Katar ubraja u zemlje s najvećim porastom populacije. To je rezultat prvenstveno velikog useljavanja radne snage, uglavnom muške, a u manjoj mjeri i prirodnog prirasta pučanstva.
Zahvaljujući velikim nalazištima nafte i plina, Katar je u drugoj polovici XX. st. postao bogata zemlja. Po nalazištima prirodnoga plina početkom 2002. bio je treći u svijetu, s udjelom od 5% u svjetskoj proizvodnji plina. Početkom 2000. imao je punu zaposlenost.
Izvozi naftu, prerađevine, plin i kemikalije, a uvozi gotovo sve ostalo, od pitke vode do industrijske opreme, oružja i robe široke potrošnje.

Kako žive kršćani?

Na papiru i televiziji sve izgleda lijepo. Katar je bogata zemlja koja uvozi radnu snagu dok gradi naselja iz snova, najviše tornjeve na svijetu, prelijepe nogometne stadione za svjetsko nogometno prvenstvo te bazene i umjetne otoke na moru. Međutim, oni malo bolji poznavatelji prilika na Bliskom istoku svjesni su kako Arapi nimalo ne mare za strane radnike i njihova prava. Za njih su oni skoro pa robovi.
Osim toga što se zbog arapskog jezika, na kojemu je objavljen Kur'an, osjećaju posebno, oni gaje iznimno rasističke osjećaje prema ostalim narodima svijeta koje ne smatraju sebi jednakima. Unatoč tomu što se ogromne svote novca troše na veličanstvene građevine, smrt na radnom mjestu je prilično česta. Moderno ropstvo za siromašne Azijate i Afrikance u Kataru je skoro pa realnost. Fizičko, psihičko pa i seksualno maltretiranje na radnom mjestu je uobičajeno. Budući da kršćani u tu državu većinom dolaze iz siromašnih zemalja, jasna je njihova pozicija u kojoj moraju trpjeti razne torture na radnom mjestu i na visokim temperaturama kako bi poslali nešto novca svojim obiteljima.
Također razvidno je da stupanj sigurnosti i dostojanstva koje radnici imaju u Zapadnoj Europi zadugo neće biti dostignut.
Naravno, i same vjerske slobode za nemuslimanske stanovnike ove zemlje su ugrožene. Činjenica koja tomu u prilog najviše govori je podatak kako je tek 2008. izgrađena katolička crkva, i to prva i jedina u posljednjih 1 400 godina. Crkva je zemlju za izgradnju bogoslužnog prostora dobila kao donaciju od države, ali pod određenim uvjetima: izvana se ne smije primijetiti da je riječ o crkvi. Fasada nikako ne odaje o čijem je sakralnom objektu riječ, a križevi i zvonik ne postoje da ne bi vrijeđali domicilno pučanstvo koje je pretežno selefijsko (za one koji ne znaju, riječ je o vehabijskom pravcu islama).
Ipak, iako je riječ o tvrdoj islamskoj državi, jasno je kako stvari moraju ići naprijed da ne bi došlo do pogoršanja. Izgradnja nekoliko kršćanskih crkava te konačni početak razgovora o međureligijskom dijalogu daju nadu za svjetliju budućnost.

Prva crkva u Kataru

Pročelnik Zbora za evangelizaciju naroda kard. Ivan Dias otvorio je 15. ožujka 2008. prvu katoličku crkvu u Kataru posvećenu Našoj Gospi od krunice. U nazočnosti velikog broja vjernika i gostiju kard. Dias je slavio prvu svetu misu u novootvorenom bogoslužnom prostoru. Vjernici su dolazili od ranih jutarnjih sati, a postavljene su i jake snage osiguranja. Objekt može primiti do 5 000 ljudi te je za ovu prigodu bio pretijesan jer ih se okupilo oko 15 000. Misa je slavljena na engleskom jeziku, ali su molitve izrečene i na arapskom, španjolskom, francuskom, tagalu, jezicima većine nazočnih vjernika.
Crkva u Dohi je zapravo jednostavno mjesto bez vidljivih kršćanskih znakova, namijenjeno za bogoslužje i za susrete katolika u Kataru. Sagrađena je na prostoru na kojem je dopušteno različitim vjeroispovijestima izgraditi svoje hramove i imati religiozne obrede.

Što je Al Jazeera?

Al Jazeera je pokrenuta 1996. u Kataru kao prvi neovisni arapski informativni kanal u svijetu. Deset godina poslije iniciran je program na engleskom jeziku. Bio je to prvi takav globalni program koji se emitira s Bliskog istoka. Al Jazeera Media Network je multimedijski i multinacionalni konglomerat koji u svom vlasništvu ima sve news kanale Al Jazeere, nekoliko specijaliziranih programa (od dokumentarnih do dječjih) te mrežu globalnih prestižnih sportskih programa - beIN. Informativni programi Al Jazeere trenutno posjeduju 82 centra diljem svijeta, što ovu mrežu čini najvećom u svijetu nakon BBC-ja.
 Krajem 2011. Al Jazeera je pokrenula program na Balkanu, točnije u Sarajevu. Tako je Al Jazeera Balkans postala prvi kanal Al Jazeera Media Networka koji emitira program na nekom drugom jeziku osim engleskog ili arapskog.

petak, 6. travnja 2018.

Vjerodostojnost Crkve očituje se u tome kako ona pokazuje milosrđe i suosjećajnu ljubav


Otvaranje Svetih vrata i Jubilarne godine u biskupijama u BiH

Na Treću nedjelju došašća 13. prosinca 2015., koja se ujedno obilježava i kao Nedjelja Caritasa, otvorena su Sveta vrata milosrđa u katedralama i svetištima te crkvama od posebne važnosti u nad/biskupijama u BiH. Vrata u sarajevskoj prvostolnici otvorio je Vinko kard. Puljić, u banjolučkoj katedrali biskup Franjo Komarica, u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru biskup Ratko Perić, a preč. Ante Luburić u trebinjskoj katedrali Rođenja BDM-a.






Na početku obreda otvaranja vrata vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić je zajedno s koncelebrantima došao u procesiji od sakristije do ulaza u katedralu, koja je potom otvorio te okupljenim vjernicima kazao: "Ovo su vrata Gospodnja, a kroz njih ulazimo da bismo zadobili milosrđe i oproštenje.“
Okićena Sv. vrata milosrđa i Jubilarnu godinu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji kard. Puljić je otvorio podsjetivši nazočne na riječi iz bule Lice milosrđa pape Franje kojom je najavljen izvanredni Jubilej milosrđa: „Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrđe i suosjećajnu ljubav. (...) Opraštanje je snaga koja nas iznova budi na novi život i ulijeva nam hrabrost da u budućnosti gledamo s nadom."
Nakon pročitanog evanđeoskog odlomka kardinal je blagoslovio vodu i njome poškropio vjernike, a euharistija je nastavljena Zbornom molitvom.

Milosrđe nije žrtva

U prigodnoj propovijedi kard. Puljić je istaknuo da Vrata milosrđa simboliziraju Krista i čovjekov susret s Bogom. "Ta katedralna vrata svima onima koji u nju ulaze odričući se grijeha i traže da susretnu Boga ljubavi postaju vrata istinskog milosrđa. U ovoj Godini milosrđa na poseban način želimo shvatiti ono što je Bog poručio po proroku: 'Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.' Bog je očitovao svoje milosrđe i nas pozvao da budemo dionici tog milosrđa i, kako to i naslov spomenute bule kaže, milosrdni kao Otac“, kazao je kardinal te progovorio o sedam duhovnih djela milosrđa, a to su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika prekoriti, žalosna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu podnositi i za žive i mrtve moliti.
Posebno je potaknuo roditelje da više vremena provode sa svojom djecom kako bi ona od njih naučila razlikovati dobro i zlo. Pozvao je i na spremnost da praštaju uvrjede što je često vrlo zahtjevno. „Svima nama je osobit zadatak u Godini milosrđa moliti za žive i mrtve, a ne samo za sebe“, rekao je kard. Puljić na kraju pozivajući vjernike da istinski žive Godinu milosrđa.
Euharistijsko slavlje svojim pjevanjem animirao je bogoslovski zbor Stjepan Hadrović pod ravnanjem prof. Marka Stanušića. Misu je izravno prenosio Radio Marija BiH.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, osim u sarajevskoj prvostolnici, Vrata milosrđa otvorena su u: marijanskim svetištima Olovu i Komušini, a otvorili su ih provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran te pomoćni biskup vrhbosanski mons. Pero Sudar; svetištu sv. Leopolda Mandića u Maglaju, a otvorio ih je generalni vikar mons. Luka Tunjić te u svetištu sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju čija je vrata otvorio generalni vizitator fra Iko Skoko.
S provincijalom fra Lovrom u Olovu u koncelebraciji su bili fra Jozo Marinčić, definitor i ekonom, fra Ilija Božić, čuvar svetišta, fra Slavko Topić, profesor na Franjevačkoj teologiji, te fra Damir Pavić, župnik župe Rođenja BDM-a u Brestovskom. Na misi su bili i hodočasnici iz Kreševa, Kiseljaka, Brestovskog te nekolicina Olovljana.
Kard. Puljić će 17. prosinca otvoriti Sveta vrata u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage, a arhiđakon preč. Darko Tomašević istog će dana otvoriti Sveta vrata u crkvi Uznesenja BDM-a u Tolisi.

Jedna vrata za cijelu biskupiju

I u banjalučkoj katedrali sv. Bonaventure bilo je svečano. Biskup Komarica otvorio je Svetu godinu i Vrata milosrđa na katedrali za vrijeme jutarnje sv. mise. U propovijedi je naglasio kako će tijekom Godine milosrđa u banjolučkoj stolnici biti slavljena brojna liturgijska slavlja i upriličena hodočašća, kako skupna, tako i pojedinačna iz cijele biskupije. Nazočne vjernike potaknuo je da se uključe u obilježavanje Jubileja i u župnim zajednicama. Vrata banjolučke katedrale bila su jedina u biskupiji koja su otvorena u povodu Jubileja milosrđa.

Devet vrata hercegovačkih biskupija

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić otvorio je Vrata milosrđa na katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru na početku euharistijskog slavlja u večernjim satima. Biskup je s koncelebrantima iz sakristije došao u procesiji pred glavni ulaz katedrale gdje je izgovorio propisane molitve zazvavši Božje milosrđe na sve. Nakon pročitana evanđelja izgovorio je riječi: "Otvorite širom vrata pravde, ući ćemo, Gospodinu zahvaliti", te otvarajući vrata, dodao: „Ovo su vrata Gospodnja: kroz njih ulazimo da bismo zadobili milosrđe i oproštenje.“
Katedrala je bila puna vjernika, a pjevao je katedralni zbor pod vodstvom don Nike Luburića. Biskup je u homiliji govorio o načinu kako se može uspješno prakticirati izvanredna Jubilarna godina božanskoga milosrđa.
Mons. Perić je za područje Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije odredio da osim na katedrali u Mostaru, Sveta vrata budu otvorena u katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju, zatim u dvama biskupijskim svetištima: Presvetoga Srca Isusova u Studencima i Kraljice Mira na Hrasnu te u župnim i samostanskim crkvama: sv. Petra i Pavla u Mostaru, sv. Ante na Humcu, Uznesenja Blažene Djevice Marije na Širokom Brijegu, sv. Mihovila arkanđela u Tomislavgradu i sv. Ivana Krstitelja u Konjicu.
Sveta vrata kao osobni delegati biskupa Perića otvorili su: don Željko Majić, generalni vikar na Humcu; fra Miljenko Šteko, provincijal u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru; don Ivan Štironja, ravnatelj Papinskih misijskih djela na Hrasnu; don Ivo Šutalo, humački dekan u Studencima; fra Stipe Biško, širokobriješki dekan na Širokom Brijegu; fra Vinko Kurevija, duvanjski dekan u Tomislavgradu, fra Vlatko Soldo, župni upravitelj u Konjicu, te preč. Ante Luburić, trebinjski dekan u Trebinju.