srijeda, 11. listopada 2017.

Provincijalat Franjevačke provincije Uzvišenja sv. Križa Bosne Srebrene





Vjerojatno ne postoji nitko u Crkvi u Hrvata da nije čuo za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu. Duga i slavna povijest, višestoljetni pastoralni rad u najtežim uvjetima, brojni samostani, njegovanje kulture i pisanje riječi, samo su neki od pojmova koji se dovode u vezu s Bosnom Srebrenom. Povodom naslovnika provincije Uzvišenja sv. Križa koji se obilježava 14. rujna zanimalo nas je gdje se nalazi i kako funkcionira Provincijalat tj. Uprava te ove franjevačke provincije čije se djelovanje proteže kroz sedam stoljeća i, danas, u više od 80 župa i samostana diljem Bosne, ali i šire...







 
Kako bismo govorili i pisali o sadašnjosti neke institucije gotovo uvijek je potrebito konzultirati i prošlost. U slučaju franjevačkog Provincijalata Bosne Srebrene riječ je o zaista dugoj povijesti čiji se pisani tragovi ponekad gube u vremenskim epohama koje su nagrizale dugogodišnje okupacije, različiti režimi, iseljenja, požari, otimačine i uništavanja... No krenimo redom.

Kako je sve počelo?

Utemeljitelj Reda manje braće bio je sv. Franjo Bernardone (1182. – 1226.) iz Assisija u Italiji po kojemu je red nazvan franjevcima. Cilj mu je bio u nasljedovati siromašnog Krista te je takav način života privukao brojne sljedbenike. Stoga je pokret prerastao u red kojeg je prvo usmeno 1209. potvrdio papa Inocent III., a 1223. dokumentom i Honorije III. Osim propovijedanja i brige o ljudima s ruba društva, djelovali su u misijama, bolnicama, u odgoju i obrazovanju. Tijekom vremena, s obzirom na različite naglaske glede tumačenja djelovanja i riječi sv. Franje, podijelili su se u nekoliko skupina: manja braća, konventualci, kapucini i trećoredci. Franjevci u BiH uglavnom pripadaju najbrojnijoj skupini unutar velike franjevačke obitelji: Redu manje braće.

Od Srebrenice do Sarajeva...

Samo 70 godina poslije dekreta kojim Papa priznaje djelovanje novog crkvenog reda na prostoru današnje BiH (1291.) pojavljuju se fratri koji preuzimaju pastoralnu skrb prvo nad vlastelom i bogatijim obrtnicima, a kasnije i u širim narodnim slojevima.
Mnogi su već i zaboravili da je prvo sjedište bilo u gornjem toku rijeke Drine, točnije rečeno u Srebrenici – odatle i Bosna Srebrena. Nažalost, u tom gradu koji je posljednjih 20-ak godina postao sinonim za strašne zločine, broj katolika sveden je stvarno na ostatke ostataka, a samo jedna kapelica podsjeća na nekadašnju slavnu prošlost.
Od Srebrenice, gdje je bilo prvo sjedište i prva Uprava ove redovničke zajednice, pa sve do Budima i Pešte, praktično na cijelom području današnjega Balkana djelovali su sinovi sv. Franje kroz sva vremena vrlo burne povijesti, stradanja, progona... Dijelili su sudbinu svoga puka.
Najprije kao vikarija, Bosna Srebrena je postojala i prije osmanlijskih osvajanja, preživjela pad Bosne 1463., te 1517. uzdignuta na rang provincije (redodržave). Svo vrijeme fratri su dijelili dobro i zlo sa ovdašnjim pukom.
Danas, u demokraciji, koja također nosi brojne nedaće, franjevci su nazočni i djeluju na prostoru BiH. U ovom kratkom pregledu povijesti Bosne Srebrene može se reći kako su fratri u Bosni skoro pa „od Kulina bana do naših dana“.
Zanimljivo je naglasiti da se sjedište Uprave selilo kako su prilike nalagale te se konačno 1886. nastanilo u Sarajevu, na često neprikladnim lokacijama za tako važnu instituciju.
Konačno, 2008., čim su stvoreni uvjeti za preseljenje iz obične kuće na Koševu fratri su to i učinili te je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići postalo dom i Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Inače, 1930-ih kada se razmišljalo o gradnji franjevačkog kompleksa na Kovačićima između tri ponuđena prijedloga prihvaćen je arhitektonski plan Franje Lavrenčića. Pomalo neobično s obzirom da je u konkurenciji bio i tada poznati i nadaleko priznati slovenski arhitekta Jože Plečnik. Gradnja je na nekadašnjem igralištu nogometnog klupa SAŠK započela 12. travnja 1940. Radovi su izvanredno napredovali te je generalni vizitator fra Karlo Nola uz tadašnjeg provincijala fra Anđela Kaića 27. kolovoza 1942. obavio posvetu novoga samostana u kojem je ubuduće trebala biti smještena Franjevačka bogoslovija.

Što se sve danas nalazi na Kovačićima?

Mnogi će reći kako je u novinarskom smislu najbolje „upasti“ nenajavljen u određenu instituciji te će se tada vidjeti kakva je stvarna situacija. Najavljeni posjeti uvijek kod domaćina iziskuju pripreme, pa možda i uljepšavanje stvarnoga stanja. Upravo smo tako neplanski i nenajavljeno ušli u Provincijalat kako bismo fotografirali osoblje i prostorije te eventualno „ulovili“ nekog od fratara za razgovor. Znajući kako je vrijeme godišnjih odmora očekivali smo da će nas kroz zdanje gdje se nalazi Provincijalat provesti možda netko od uposlenih laika, međutim vrata je otvorio sam provincijal fra Lovro Gavran.
Dok je tajnik na putu, definitori na svojim pastoralnim dužnostima ili odmorima vrata može otvoriti i provincijal. Što da ne? Šefovi nikad ne odmaraju!
Fra Lovro nas je proveo kroz sve prostorije koje se dovode u vezu s Provincijalatom. Iako je zdanje u sarajevskom naselju Kovačići ogromno, Provincijalat zauzima tek nekoliko prostorija: urede provincijala i tajnika, sobu za sastanke, blagovaonicu, kapelicu, crkvu sv. Nikole Tavelića i multimedijalnu dvoranu.
Hodnici i prostorije ukrašeni su velikim brojem umjetničkih djela, pretežito suvremene likovne umjetnosti. S ukusom uređeni izuzetno je važno napomenuti.
U kompleksu koji još nije dovršen osim Provincijalata nalazi se i Povijesni institut, Arhiv provincije, pučka kuhinja Kruha sv. Ante, Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, Humanitarna udruga Sprofondo-Bezdan, Humanitarna organizacija Catholic Relief Services (CRS), Interreligijska služba Oči u oči, Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene...
Budući je Franjevačka teologija smještena u Nedžarićima gdje žive i profesori, na Kovačićima je otvoren Franjevački međunarodni studentski dom za 110 studenata iz BiH, Hrvatske i Srbije...

Tko čini Upravu Bosne Srebrene?

Razgledajući lijepo i skladno uređene hodnike i prostorije, fra Lovro nam je rekao kako personalna rješenja Provincijalata „nisu bitna“ te da se više usredotočimo na značenje same provincije. „Ako je provincija država, provincijalat je vlada ili predsjedništvo i kao takav nije bitan u odnosu na čitavu provinciju i župe i samostane“, rekao nam je fra Lovro i napomenuo kako se imena članova Provincijalata mijenjaju, ali provincija sa župama ostaje i živi dalje.
Danas Upravu provincije sačinjavaju: provincijal, zamjenik provincijala i četiri definitora. Sadašnji provincijal je fra Lovro (od 2009.), zamjenik provincijala ili vikar provincije je fra Marijan Karaula, a četiri definitora su: fra Ivo Orlovac, fra Jozo Marinčić, fra Joso Oršolić i fra Janko Ćuro. Tajnik je fra Davor Dominović.

Koji su zadatci Uprave?

U razgovoru s fra Lovrom i kasnijom korespondencijom putem e-maila s fra Josom Oršolićem saznali smo kako su zadaci Provincijalata višestruki. „Njegovi djelatnici održavaju kontakte sa svim crkvenim i državnim institucijama te upravljaju unutarnjim uređenjem života, rada i pastoralnog djelovanja u čitavoj provinciji. Uprava provincije brine o premještajima, personalnim promjenama po župama i samostanima, kao i za materijalnu i duhovnu pomoć svojih članova i vjernika koji su na povjerenim im župama i samostanskim područjima“, rekao nam je fra Joso.
Jasno je kako je provincijal glavna i najodgovornija osoba u čitavoj provinciji. On potpisuje sve dokumente. Njegov mandat prema dosadašnjim statutima traje šest godina u prvom, a moguće je biti izabran na još tri godine u drugom mandatu. Provincijal također prima zavjete braće: privremene i doživotne, kao i nove članove zajednice. Zajedno s članovima Uprave provincije biskupu predlaže župnike i vikare po povjerenim župama. Budući uvijek „iznad šefa postoji šef“ treba napomenuti kako je upravitelj svih franjevaca u svijetu Generalni ministar Reda – trenutno je to Amerikanac fra Michael Anthony Perry.
U crkvenom smislu, franjevci su izravno pod upravom Rimskog biskupa, tj. Pape.

Samostanska crkva

S obzirom da se nema nešto posebno pisati o dvoranama za sastanke i uredima u kojima djeluju fratri iz Uprave, posebnu pozornost treba posvetiti svetištu sv. Nikole Tavelića i samostanskoj crkvi koja je prije dvije godine ponovno posvećena. Obred je 14. studenoga 2013. predvodio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić. Sada se u crkvi okupljaju, istina malobrojni vjernici i studenti, nedjeljom u 10 sati, srijedom u 18 sati na pobožnost sv. Nikoli Taveliću, kroz došašće na sv. mise zornice te kroz korizmu na put križa. Od ove godine svake druge srijede u mjesecu, u večernjim satima, je duhovna obnova za vjernike Sarajeva i okolnih mjesta.
Moderni oltar u crkvi krasi slika sv. Nikole Tavelića dok je čitav interijer urađen u prirodnim bojama drveta. Zanimljivost je što nema klupa nego samo stolice. Čini se kako ova crkva i svetište tek trebaju „zaživjeti“ među sarajevskim pukom jer je još uvijek prilično nepoznata te stoga malo vjernika dolazi u tu.
Nakon kratkog, ali plodonosnog razgovora i hodanja po samostanu na Kovačićima zaključili smo da je veliko dio posla urađen, ali ostaje također još dosta radova. Jedan dio zgrade je potrebno srušiti zbog loših temelja pa ponovo izgraditi, a treba i fasadu potrebno staviti na veći dio zdanja.
Napomenimo još kako je  Srebrenom Bosnom upravljalo 157 provincijala i 39 vikara. Prvi su pisali knjige, otvarali osnovne škole i visoka učilišta, gradili samostane i društvene objekte, obnavljali ruševine, duhovno i materijalno se utkali u život Bosne i Hercegovine...
Činjenica je kako su od svih redova tijekom stoljeća, pa može se reći i država, kao „redodržava“ preživjeli samo „ujaci“ Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
Reportažu ćemo završiti riječima tako sraslim uz franjevce: „Mir i dobro!“ svima i svugdje.

Statistika provincije Uzvišenja sv. Križa

Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima više od 300 članova u Prvom redu sv. Franje, 1 100 članova Trećeg franjevačkog reda (OFS) i više od 1 500 članova Franjevačke mladeži (FRAMA). Franjevci djeluju u više od 80 župa u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji i Kanadi.
Hercegovačka franjevačka provincija odijeljena je kao samostalna provincija od bosanske prije 150 godina. Nekoć je Bosna Srebrena imala 40 samostana, a danas 19 i to: u Bosni 16, po jedan u Hrvatskoj (S. Sopnica-Zagreb), na Kosovu (Đakovica) i u Srbiji (Beograd). U Sarajevu su tri samostana: Bistrik, Nedžarići i Kovačići.
U Visokom je samostan sv. Bonaventure i Franjevačka klasična gimnazija s oko 150 učenika među kojima su i sjemeništarci.
Franjevci Bosne Srebrene već više od 100 godina imaju i visoko učilište, Franjevačku teologiju na Nedžarićima koja ima oko 70 studenata. Od ove akademske godine radi po bolonjskom programu i afilirana je KBF-u sveučilišta u Zagrebu.

Generalni vizitator fra Iko Skoko

U proljeće 2016. slavit će se redoviti provincijski kapitul na kojem će se birati nova Uprava provincije i novi provincijal. Kako nalažu Generalne konstitucije Reda za pripravu ovoga kapitula Generalna uprava iz Rima uvijek imenuje jednog fratra iz druge provincije da obavi vizitaciju, razgovara sa svakim članom, sastavi izvješće te o tome obavijesti Generalnog ministra i upravu. Vizitator je zapravo izaslanik samoga Generalnog ministra, a ovaj put je imenovan fra Iko Skoko, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina i gvardijan u Mostaru.

Krečenje križeva

Komunističke vlasti su 1947. protjerale Upravu Franjevačke provincije zajedno s profesorima i studentima iz njihove zgrade na Kovačićima. Od franjevačkog samostana napravili su Poljoprivredni i šumarski fakultet, a crkvu su zatvorili i pretvorili u učionicu.
Budući je bila posvećena, a za posvetu se stavljaju križevi na zidove jedan od profesora iz tog vremena je rekao kako su se križevi s vremena na vrijeme ponovno pojavljivali ispod boje. Oni bi ponovno sve premazali i tako punih 66 godina. U ratu 1992.-'95., cijela zgrada je stradala, zapaljena i skoro je potpuno uništena te je kasnije vraćena franjevcima. Pitamo se što bi bilo da je zgrada ostala netaknuta?

Posjet pape Franje

Ove godine 6. lipnja Franjevački međunarodni studentski centar posjetio je i papa Franjo, prigodom njegova dolaska u Sarajevo. Na susretu s predstavnicima Međureligijskog vijeća i predsjednicima židovske, islamske i pravoslavne zajednice te s kard. Puljićem i provincijalom fra Lovrom. Kao uspomena na taj dan u Provincijalatu se čuva plakat papina pohoda Sarajevu.

četvrtak, 24. kolovoza 2017.

Župa Podhum kod Livna - mjesto za život i duhovni rast



Župa Podhum se nalazi osam kilometara jugoistočno od Livna na magistralnom putu Mostar – Split, tik uz Buško jezero, jedno od najvećih europskih akumulacionih jezera nastalih ljudskom rukom. Krajolik Livanjskog polja u kojemu se smjestila i upečatljiva podhumska župna crkva sv. Ivana Krstitelja uljepšavaju planine Tušnica na sjeveroistoku, Kamešnica na jugozapadu te brda Huma i Tribnja na sjeveru, što čitavom kraju daju veličanstven izgled...










Činjenica je da naš čovjek ne zna mnogo o svojoj domovini i njezinim prirodnim ljepotama dok glorificira sve tuđe što je možda samo na fotografiji vidio, a u njegovoj se blizini nalazi tako veličanstvena priroda s bogatom duhovnom i turističkom ponudom.

Podneblje na tromeđi...

Jedno od takvih oku predivnih područja „za razglednice“ je i prostor Buškog jezera smještenog u dinarsko kraškom kraju kao prirodni nastavak Livanjskog polja. Jezero koje se nalazi na nadmorskoj visini od 700 metara s površinom od čak 56 km², u ljetnim mjesecima izrazito je toplo te ugodno za kupanje. Također je pogodno za gotovo sve sportove koji trebaju vjetar ili čamac... Osim spomenutoga, ono je jako atraktivno ribičima jer obiluje endemskim vrstama kao što su oštrulja i podbila... Ulovljeni i fotografirani primjerci riba od čak 40 kilograma privlače lovce na trofejne primjerke i bude maštu. I to naravno nije sve, potencijali brdskog biciklizma, izletništva i planinarenja nemjerljivi su, a blizina Jadranskog mora koje je udaljeno nešto više od sat vremena vožnje dodatno daje vrijednost ovome kraju na tromeđi Bosne, Dalmacije i Hercegovine...
Osim Buškog jezera tamošnji stanovnik se treba ponositi i Livanjskim poljem koje je kao krška tektonska rasjelina, okružena visokim i zimi vrlo surovim planinama. Riječ je o najvećem vlažnom staništu u BiH sa značajnom populacijom rijetkih ptica kao što su kosac, veliki ronac i bukavac. Sa svojih 46 000 hektara veliko kraško polje također je jedno od najvećih u Europi i svijetu. U Bosni (a i Hercegovini) dosta je toga „naj“, međutim očito je da to ne znamo cijeniti...

A gdje je tu župa?

Livanjsko polje i prostor oko Buškog jezera ima jake katoličke korijenje. Samostani i župe tijekom vremena su rasli, ali nažalost i propadali. Promatrajući danas crkveno-administrativnu podjelu shvatili smo kako župa Podhum pripada Banjalučkoj biskupiji i Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Čudno, graniči s pet župa i drugom biskupijom: na istoku s Prisojem i na jugu s Rašeljkama koje pripadaju Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, na zapadu s Bilom i Čuklićem te na sjeveru s Vidošima od koje je nastala odvajanjem najprije kao kapelanija 1909., a 1935. je pravno utemeljena kao župa.
U Podhumu danas pastoralno djeluju dvojica fratara: župnik fra Kazimir Dolić rođen u Žirovićima kraj Livna i mladi, tek zaređeni, kapelan fra Davor Petrović iz Viteza. Ugodni su to i blagi svećenici koji su bez razmišljanja i odugovlačenja prihvatili našu zamolbu da napravimo reportažu iz njihova sadašnjeg pastoralnog područja. U svom djelovanju imaju pomoć dvije časne sestre koje pripadaju redu Školskih sestara franjevki čija se kuća nalazi tik uz župni ured. Za Podhum kažu kako je to pitoma i lijepa župa s dobrim ljudima.
Svećenici i sestre redovito za đake drže župni vjeronauk, naravno uz onaj školski. S mladima se organiziraju susreti svake subote. Usporedno se radi s djecom u osnovnoj školi kojih ima 160 te srednjoškolcima kojih je 133. Inače u župi danas ukupno ima 1 786 vjernika u 571 obitelji.
Što se vjerskog života tiče izuzetno su popularne svibanjske i listopadske pobožnosti, zornice, prvi petak te mlada nedjelja. Župa ima zbor s oko 30 članova, a aktivan je i onaj dječji s 20-ak pjevača.
„Frama službeno ne postoji jer je pastoralni rad usredotočen na sve mlade, a ne samo za one koji žele biti članovi Frame“, naglašava fra Kazimir i kaže kako župa ima svoju mladež s kojima se radi, a na svaki poziv za određenu pastoralnu akciju uvijek se odazove minimalno njih 30. Kažu kako nema mnogo eskiviranja.

Izvrsna suradnja sa župljanima

U Župnom ekonomskom vijeću s 14 župljana, fra Kazimir ima odličnu potporu i suradnju na svim poljima. Nakon dolaska u župu 2012. uspostavio je sjajnu komunikaciju i s Pastoralnim vijećem u kojemu su članovi ljudi, kako se kaže, profesionalci u svome polju djelovanja. Među njima postoje i oni koji su zaduženi za obitelji koje imaju problema. Tako se razgovara o problemima sa supružnicima te djecom. Karitativni dio Pastoralnog vijeća pomaže najugroženije, posjećuje stare i nemoćne. Postoje i oni članovi koji se brinu o liturgiji, ministrantima... Molitvena zajednica ima oko 30 članova. Župnik u šali veli kako su njegovi vjernici još uvijek u granicama normale i nema "podivljalih".
Tijekom svoga postojanja župa je dala osam svećenika i 16 časnih sestara, a fra Tomislav Miloloža je student Franjevačke teologije u Sarajevu.
U župnom smo uredu razgovarali i sa časnom sestrom članicom reda Školskih sestra franjevki s. Romanom Valešić. „Radim u domaćinstvu. Narod me je prihvatio veoma dobro. Nemam nekakvih problema ovdje. Prije dolaska u Podhum između ostaloga djelovala sam u Osijeku, Busovači te Njemačkoj“, rekla nam je s. Romana.
Budući smo u Podhum došli bez najave i za vrijeme godišnjih odmora, s nekolicinom župljana morali smo razgovarati preko telefona. Jedan od njih je i Miroslav Čurić, predsjednik KUD Kamešnica Podhum. Ističe vrlo dobro suradnju sa župnikom koja je prožeta poštovanjem. Kamešnica osim toga što je imala više od 150 službenih nastupa redovito animira misno slavlje u svojoj matičnoj župi.

Župu čini šest sela

Porijeklo imena župa i sela uvijek je zanimljivo, a njihova starost te korijeni govore mnogo toga. Fra Kazimir nam je rekao kako je župa Podhum dobila ime po istoimenom selu koje je smješteno u njezinu središtu. Ono se nalazi ispod brda Hum pa je i geneza imena veoma jasna. Zanimljivo je spomenuti kako se taj naziv prvi put javlja 1235. U selu se uz crkvu, dvoranu i kuću nalazi i osmogodišnja škola, zgrada mjesne zajednice, pošta, trgovina, svadbeni salon Rustikana te dva groblja: Bendevrlj, smješten uz župnu crkvu i groblje Selimovac s kapelicom Isusova uzašašća.
Ostala sela koja čine župu su: Vržerale – na prostoru koje povezuje Livanjsko polje i Buško blato; Podgradina – staro selo koje se spominje još u rimskom dobu smješteno uz branu Buškog jezera i poznato po neistraženim lokalitetima: Glavica, Crkvina i Rešetarica; Bilo Polje – južno od župne crkve čuveno po brojnim mašetima (stećcima) te po stadionu NK Kamešnica; Miši – selo koje korijenje vuče još iz 15. st, jedno vrijeme bilo duhovno sjedište čitavog kraja i poznato je po vrlo lijepom umjetnom jezeru Mandek te selo Golinjevo u kojemu se nalazi groblje s kapelicom sv. Ane. U dijelu župe koje se zove Golinjevo ne žive samo katolici već ima i nešto muslimana koji imaju džamiju. Zanimljivo tu postoji i pravoslavno groblje iako prema posljednjem popisu tu nema pravoslavaca. Pjesnik Jovan Sundečić, inače pravoslavni pop je rođen u tom selu 1825.
Župa nema filijalnih crkava.

Unutrašnjost crkve

Nakon razgovora o povijesti i imenima sela obišli smo unutrašnjost crkve čiji je interijer prije pet godina uređen prema projektu ing. Stanislava Kale iz Metkovića. Kao što je već rečeno župa Podhum je nastala odvajanjem od Vidoša. Prvotna crkva izgrađena je 1882. kao filijalna. Sadašnja je skladnih dimenzija 33 x 19 metara i građena je od 1964. do 1975. na mjestu stare. Posebnost crkve su tri zvonika s također tri zvona koja joj daju iznimnu grandioznost. U posljednjem ratu nije bilo oštećenja jer je bojišnica bila daleko od župe. U sklopu crkve nalazi se jedna vjeronaučna dvorana, dok je druga izgrađena uz župni ured.
Crkveni prostor ukrašavaju mnoga umjetnička djela, a među njima su vitraji izvedeni prema nacrtima slikara Ivana Tune Jakića. Iznad glavnog oltara nalazi se mozaik Isusovo krštenje na Jordanu (410 x 242 cm), a izradila ga je zagrebačka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Ista umjetnica je u mozaiku napravila i križni put dok je Mile Blažević izradio je kip sv. Ive u bronci.

Pripreme za svadbeno slavlje i odlazak

Baš dok smo razgledali crkvu došla je mladenka Kristina Batinić zajedno sa svojom kumom kako bi oprobale uzorke za uređenje i kićenje crkve. Bilo nam je zanimljivo kako je svadba zakazana u ponedjeljak, a župnik nam je objasnio kako u kolovozu skoro svaki dan budu svadbe, nekada i dvije po danu. Fra Kazimir veli kako u Podhumu ne manjka svadbi ni krštenja. Ljudi se žene, a djeca se rađaju...
Za vrijeme boravka u ovoj župi vidjeli smo samo dobre stvari i priče. Zanimalo nas je u čemu je onda „problem“? Čemu tužna i zabrinuta lica fratara kada se govori o brojevima vjernika?
Formula je jasna. Kristinin zaručnik živi i radi u Njemačkoj te odmah nakon vjenčanja i završetka godišnjeg odmora mladi bračni par odlazi iz Podhuma. I to nije izdvojen primjer nego masovna pojava. Vjenčanje se obavljaju svaki dan, ali rijetko tko ostaje živjeti u ovdje...
Samo jedna strašna riječ može opisati čitavu situaciju kojoj se ne nadzire kraja: iseljavanje.
Dovoljno je pogledati podatke iz prošlosti i usporediti ih s onim danas. Župa je imala 1974. skoro 4 000 vjernika, a 1991. za 500 manje. Njihov se broj smanjivao zbog iseljavanja koje je pospješeno stvaranjem akumulacijskog jezera i danas iznosi manje od 2 000. A riječ je o župi koja nije imala izravnih ratnih problema niti međunacionalnih trzavica.
Danas egzodus nitko izgleda ne može zaustaviti. Odlaze oni koji moraju jer ne mogu prehraniti članove obitelji, ali i oni koji imaju skoro sve te žele više. Problem je to koji je zahvatio čitav hrvatski narod, a kad će biti lijeka za tu pojavu još uvijek ne znamo...

Ostatci bazilike

Nakon pozdrava sa župnikom fra Davor nas je provezao kroz sela kako bismo stekli dojam o kraju. Ljeto je i vrućina dok se većina župljana sakrila po kućama kako bi preživjeli još jedan pakleni dan. Oni rijetki koje sretnemo na putu mašu i pozdravljaju kapelana.
Razgovarali smo i o lokalnom nogometnom čudu NK Kamešnici Podhum, klubu koji je osnovan 1972. Njegove službene boje su crvena, bijela i plava, a dresovi svijetloplavi. Klub nastupa u drugoj nogometnoj ligi FBiH Jug a stadion im je u selu Bilo Polje. Njihov ljuti rival je Troglav iz Livna koji je nekoć igrao u Premijer ligi BiH a sada su u istom rangu natjecanja.

Dok čitavim krajem dominiraju jezero, polje ili planine vidjeli smo kako u župi postoji više grobljanskih kapelica. U Golinjevu i Mišima nalaze se i kipovi Sv. Ante i Sv. Leopolda (granit) domaćeg majstora Joze Šuće iz Miša.
Obišli smo i na Rešetarici zavjetnu crkvicu Sv. Ilije, koja je podignuta 1928. Na tom su lokalitetu otkrivene starokršćanska (antička) bazilika i starohrvatska nekropola. Izuzev usmene predaje, ne postoje nikakvi pisani tragovi. Na tim je temeljima 1974. sagrađena nova crkva, a 2004. je ponovno obnovljena za župnikovanja fra Tvrtka Vrdoljaka.
Kada se sve zbroji, saznali smo kako Podhumljani ne znaju pripadaju li Bosni ili Hercegovini te za sebe vrlo rado kažu da su graničari ili „i“ u nazivu Bosna i Hercegovina.
Zanimljiva povijest ovoga kraja ostavila je mnoga arheološka nalazišta, brojne gradine iz ilirskoga i rimskoga doba, artefakte te nekropole s velikim brojem stećaka. Kako smo rekli, osim povijesne zanimljivosti, ovo područje nudi mogućnost bavljenja skoro svim sportovima i turizmom.
Nažalost, hrvatsko pučanstvo Buškog blata zadesila je teška sudbina kada je prije 45 godina doživjelo prisilno iseljavanje kao jedan od najtežih vidova migracije stanovništava. Ta tragedija još nije završila nego se odvija i danas. Šteta za tako lijep kraj i vrijedne vjernike!

Kulturno umjetničko društvo Kamešnica

U razgovoru s predsjednikom Kamešnice Podhum Miroslavom Čurićem saznali smo kako tradicija organiziranog folklornog stvaralaštva hrvatskog naroda na prostoru oko Buškog Blata seže u 1928. gdje nalazimo početke djelovanja Ogranaka Hrvatske seljačke sloge koji je na kulturnom planu bio aktivan sve do Drugog svjetskog rata. KUD Kamešnica Podhum, kao baštinik kulturne tradicije ovog prostora, osnovan je 1972. i djelovao je do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Na svu sreću rad Društva obnovljen je 2005. te je tako otrgnut od zaborava barem dio kulturne baštine hrvatskoga naroda ovoga podneblja. Društvo ima 50-ak članova koji promiču tradiciju, običaje i kulturno nasljeđe prezentiranjem izvornih plesova, pučkih napjeva (ganga, bećarac, ustresavica) te tradicionalne instrumentalne glazbe.
U okviru Društva djeluju folklorna - muška i ženska pjevačka skupina te dječja.
U kratkom vremenskom razdoblju Društvo vrlo aktivno radi i nastupa na prostoru BiH, Hrvatske i šire. Značajniji nastupi: Uskopaljske jeseni 2006.; Livanjska noć u Zagrebu 2007.; Đakovački vezovi 2007.; Međunarodna smotra folklora u Beču 2008.; Vinkovačke jeseni 2008. Nastupali su u Tuzli, Trebinju, Banja Luci, Zurichu, Berlinu, Beču te za HTV, FTV, BHT 1, te snimali emisiju za serijal Lijepom našom
KUD Kamešnica nastupa i kao pjevačka skupina prigodom misnog slavlja. Vrlo rado se odazovu pozivima svećenika Crkve u Hrvata te pjevaju na misama gdje su pozvani. Župnici, predbilježite se na vrijeme jer je njihov raspored veoma popunjen!

Dvije župe Podhum

U Bosni i Hercegovini postoje dvije istoimene župe: sv. Ive Podhum kod Livna i sv. Ante Padovanskog u Podhumu-Žitače. Jedna župa je u Banjolučkoj, a druga u Vrhbosanskoj (nad)biskupiji i prilično su udaljene. Ipak, unatoč tomu što su u različitim biskupijama te podnebljima kako ne bi došlo do zabune vrlo je važno naglasiti da se jedna nalazi u blizini Livna dok drugoj treba dodati sufiks Žitače. Što je sigurno, sigurno je.

petak, 16. lipnja 2017.

Mr. Ana Živković, referentica za odnose s javnošću Caritasa Republike Srbije: Ne treba se plašiti izbjeglica, nego razmišljati o tomu da je i Sveta Obitelj bila u izbjeglištvu

Gotovo svakodnevno preko TV ekrana svjedočimo kataklizmičkim slikama tisuća izbjeglica i migranata koji svakodnevno prelaze preko teritorija Srbije želeći se što prije dokopati Mađarske, a potom i njihova krajnjeg odredišta, obično Njemačke ili Švedske. U pomaganje unesrećenim ljudima uključen je i Caritas koji preko svojih mreža šalje potrebitu pomoć. Kako bismo s terena doznali kakva je situacija, razgovarali smo s mr. Anom Živković, referenticom za odnose s javnošću Caritasa Republike Srbije.



Ana je rođena u Beogradu gdje je završila gimnaziju, dok je u Rimu na Salezijanskom sveučilištu studirala odgojne znanosti. Ima bakalaureat i magisterij iz pastorala mladih i katehetike te magisterij iz socijalne pedagogije koji je stekla na istom sveučilištu.
Od 2010. piše za list Beogradske nadbiskupije Blagovijest, a u Caritasu je počela raditi prošle godine kada je bila izvanredna situacija u vezi s poplavama te je bilo nužno imati osobu koja će biti zadužena za komunikacije. S njom smo razgovarali o trenutnoj situaciji s izbjeglicama u Beogradu i Srbiji, što Caritas konkretno čini, ali i o prijetnji koja se nadvila nad Europom zbog mogućnosti eventualne infiltracije terorista...

Sve više izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike ide prema Zapadu koristeći teritorij Srbije kao tranzitnu zonu. Je li Caritas Srbije spreman i što čini kako bi olakšao patnju tih ljudi?

Caritas Srbije je mala organizacija, kao što je mali i broj katolika u našoj zemlji. Ipak unatoč tomu, kao organizacija, posljednjih 20 godina, uspjeli smo pomoći velikom broju ljudi zahvaljujući svojoj međunarodnoj obitelji – mreži Caritasa Europe i Caritasa Internationalis. U kolovozu, uz potporu CRS-a koji je odmah omogućio raspoloživa sredstva, Caritas je nabavio higijenski materijal za migrante i izbjeglice smještene u izbjegličkim centrima u Bogovađi, Krnjači i Kanjiži. Na jugu Srbije u kolovozu Caritas Luxembourg je donirao pakete hrane za migrante koji se dijele u prihvatnom centru u Preševu, prvom nakon prelaska granice s Makedonijom.

Koji su aktualni projekti Caritasa Srbije u ovoj izvanrednoj situaciji u kojoj se našla čitava zemlja?

Od 1. rujna Caritas Srbije započeo je projekt urgentne pomoći izbjeglicama i migrantima u Srbiji, uz potporu internacionalne Caritasove mreže. Ovaj projekt se provodi u prihvatnim centrima Miratovac i Preševo na jugu zemlje i Kanjiža i Subotica na sjeveru, i podrazumijeva podjelu paketa hrane, higijene (za djecu i žene), vreća za spavanje, kabanica, a u centrima na sjeveru Srbije, gdje će se migranti više zadržavati, također i programe animacije djece, psiho-socijalnu i medicinsku pomoć. Pored toga, općini Preševo koja se suočava s velikim brojem ljudi i problemom odlaganja smeća, bit će omogućeni dodatni kontejneri kako bi spriječili bacanje otpada na nepropisnim mjestima i samim time širenje zaraza.

Jeste li kao Caritas bili spremni za ovakvu situaciju? Čini se kako nitko nije očekivao ovoliki val izbjeglica s obzirom da rat u Siriji traje već nekoliko godina?

Ova je situacija i nas iznenadila jer ranijih godina izbjeglice nisu toliko masovno birale put preko Makedonije i Srbije. Krajem lipnja 2015. završili smo projekt pomoći osobama iz poplavljenih područja – bio je to veliki projekt koji je uključio različite vrste pomoći, pa smo samim time i najveći dio naših snaga usmjerili na njegovu realizaciju. Već od lipnja počeo je i drastično rasti broj izbjeglica koje su prolazile kroz Srbiju, tako da smo samo preusmjerili snage s „vala“ poplava na „val“ ljudi. Prema podatcima Komesarijata za izbjeglice Republike Srbije, oko 1 000 migranata dnevno ulazilo je u Srbiju iz Makedonije, a već u kolovozu ih je bilo oko 2 000.

Postoji li barem približan podatak koliko izbjeglica u jednom danu boravi na teritoriju Srbije i Beograda?

Ovaj podatak je veoma teško dati jer se situacija stalno mijenja. Komesarijat za izbjeglice ima evidenciju broja ljudi koji ulaze u zemlju, kojih je uglavnom oko 2 000 dnevno, međutim i to je promjenljiv podatak. Primjerice, samo je 24. kolovoza evidentirano oko 8 000 izbjeglica u centru u Preševu. Krajem kolovoza najavljeno je da će još 160 000 izbjeglica koje su trenutno u Grčkoj krenuti ka Makedoniji i Srbiji. Nakon registracije u centrima na jugu Srbije ne vodi se evidencija kada migranti napuštaju zemlju, tako da se ne može precizno reći koliko ih svakodnevno boravi u Srbiji. Pošto je izlazak iz Srbije prema Mađarskoj teži, mnogi migranti biraju ilegalne putove prelaska granice, zbog čega je nemoguće znati koliko je njih napustilo zemlju. Osim toga, migranti rijetko gdje stoje u mjestu, u Beogradu se mogu vidjeti na stotine njih u parku kod glavne autobusne postaje, koji tu borave dok ne sačekaju slobodan autobus ili vlak za Suboticu. Slobodno mjesto u vlaku ili autobusu se često dugo čeka, pa oni masovno provode dane i noći u parku. Oni koji su bogatiji mogu sebi priuštiti smještaj u hostelu. Mnogi se mogu vidjeti kako hodaju duž autoceste ili željezničkih traka. Na sjeveru zemlje, dok čekaju pogodan trenutak da prijeđu granicu, opet masovno borave na otvorenom: u šumama, parkovima ili napuštenoj tvornici opeke.

Caritas BK-a BiH je pokrenuo akciju za pomoć sirijskim izbjeglicama u Srbiji. Recite nam pristiže li Caritasu Srbije pomoć od drugih zemalja i tamošnjih humanitarnih organizacija?

Pomoć pristiže i iz drugih krajeva, prije svega preko naše Caritasove mreže. Iako je pitanje migranata nešto što dotiče cijelu Europu, pomoć nam je stigla iz Njemačke, Hrvatske, Francuske, Švicarske, Irske, Nizozemske, Luksemburga i mnogih drugih zemalja. Dobivamo  poruke i pozive od različitih pojedinaca i organizacija koji žele pomoći preko Caritasa. To pokazuje da stanovnici Europe zaista suosjećaju s izbjeglicama i da imaju povjerenja u Caritas kao organizaciju koja radi na tom području. Hvala Caritasu Bosne i Hercegovine i građanima BiH koji su unatoč svojim ekonomskim poteškoćama spremni dati doprinos ugroženim izbjeglicama.

Je li netko od izbjeglica zatražio azil ili odlučio ostati u Srbiji?

Prema podatcima UNHCR-a, do 18. kolovoza oko 500 osoba je zatražilo azil u Srbiji, a evidentirano je ukupno 83 000 tražitelja azila koji su prošli kroz Srbiju. Oni koji ovdje traže azil su ljudi koji nemaju više financijskih sredstava kako bi nastavili put dalje ka Europi. Mnogi su migranti koji prolaze naveli da su naišli na human tretman u Srbiji, za razliku od nekih drugih zemalja kroz koje su prethodno prošli, u kojima su čak iskusili i nasilje. Iako je Srbija sama siromašna zemlja, građani suosjećaju s izbjeglicama jer su se mnogi i sami suočili s takvim mukama tijekom posljednja dva desetljeća.

Što može učiniti običan čovjek u aktualnoj situaciji bez obzira živi li u Srbiji, BiH ili Hrvatskoj?

Papa nas je pozvao da molimo za izbjeglice i migrante, naročito za one koji su umrli od gladi, žeđi i iscrpljenosti na putu traženja boljeg života. Također nas je pozvao da vidimo zraku nade u očima i srcima izbjeglica. Mislim da je to nešto što svatko može uraditi, bez obzira gdje živi. Građani BiH, Hrvatske i jedan dio građana Srbije naročito znaju veoma jasno što znači biti izbjeglica: izgubiti sve i započeti život ponovno. Bez obzira na strah koji možemo imati od ove promjene koju današnje izbjeglice mogu donijeti Europi, smatram da smo prije svega pozvani imati suosjećanja i poštovanja prema onomu što su prošli.

Mađarska gradi zid od bodljikave žice prema Srbiji... Recite nam jeste li upoznati s razmišljanjem izbjeglica, postoji li mogućnost da jednostavno promijene putanju i krenu preko BiH i Hrvatske ka Zapadnoj Europi?

Kroz Hrvatsku je put malo kompliciraniji, prije svega jer postoji još jedna granica, ona između Hrvatske i Slovenije, koju je potrebno prijeći da bi se došlo do Schengen zone. Kroz BiH bi postojale čak dvije granice prije nego što se dođe do Schengen zone. Pored toga postoji veći broj rijeka kao prirodnih granica koje otežavaju put. Nisam upoznata s razmišljanjem izbjeglica da promijene putanju ka BiH i Hrvatskoj, ali smatram da je dobro biti u pripravnosti ako dođe do ovakve promjene situacije. S druge strane, na razini Europe razmišlja se o jedinstvenom pristupu pitanju migranata. Ministri za migracije iz 28 zemalja članica Europske unije imat će 14. rujna sastanak u Bruxellesu o trenutnoj situaciji, tako da je moguće da će EU izvršiti utjecaj na Mađarsku da modificira svoju politiku prema migrantima i izbjeglicama.

Recite nam vaš komentar na razmišljanje kako su među izbjeglicama često muškarci u naponu snage te mnogi koji više liče na ekonomske imigrante iz Afrike nego izbjeglice iz ratnih zona?

Točno je da je najviše mladih muškaraca među izbjeglicama koji dolaze. Većina su iz Sirije, dakle oni koji su zaista izbjeglice. Oni uglavnom bježe od obvezne regrutacije koja bi značila dulje suočavanje s teškim ratnim okolnostima. Za dolazak do Europe potrebna su znatna financijska sredstva. Samo za izlazak iz Sirije s krijumčarima potrebno je oko 1 800 eura, a prema nekim procjenama, za cijelo putovanje do Europe uz pomoć krijumčara oko 5 000 eura. Često cijela obitelj, a u nekim slučajevima i cijelo selo, sakuplja novac, prodaje sve što ima da bi poslala jednu osobu na put. Ta osoba je uglavnom mlađi muškarac jer se nadaju da će on lakše moći prijeći tolike granice, snaći se u novoj sredini, a zatim i pomoći onima koji su ostali u zemlji. Prije lipnja bilo je moguće vidjeti skoro samo muškarce među migrantima koji su prolazili kroz Srbiju, međutim od tada se viđa sve više žena i djece. Najava ograde koju Mađarska podiže mnoge je navela da se sada ohrabre krenuti na put, pa čak i mnogobrojne obitelji s malom djecom jer možda poslije neće uspjeti.
Što se tiče ekonomskih migranata, vjerujem da mnogi od njih tragaju za boljim uvjetima života, ali u ovakvoj situaciji imaju prioritet oni koji zaista imaju potrebu za međunarodnom zaštitom i dolaze iz ratnih zona, tako da je pitanje koliko će ekonomski migranti moći ostati u zemljama Europe kada dođu do njih. Paradoksalno, u Europi bi svi migranti voljeli biti Sirijci jer oni imaju najveće šanse za dobivanje azila, čak se spominje da su u Njemačkoj otkrivene lažne sirijske putovnice.

Prema Vašim saznanjima, postoji li opasnost od infiltracije potencijalnih terorista među svim tim izbjeglicama?

Nadovezat ću se na prošlo pitanje: baš ovaj veliki broj mladih muškaraca koji dolaze izaziva strah i pitanje jesu li oni možda potencijalni teroristi. Europa se suočava s izvanrednom situacijom i može se dogoditi da dođe do infiltracije potencijalnih terorista, imajući u vidu trenutnu situaciju na Bliskom istoku. Građani Srbije su s jedne strane otvoreni prema migrantima, a s druge se plaše da bi ova situacija mogla donijeti nove nemire na naše područje. Smatram da treba postojati kontrola. Što se tiče Srbije, u prihvatnom centru u Preševu policija detaljno pregleda migrante i unosi njihove podatke u sustav tako da ta kontrola postoji. Na granici s Mađarskom prisutna je i njemačka policija. Dakle, o ovom pitanju razmišljaju i drugi narodi. Ipak smatram da ne treba odmah gledati sve migrante kao potencijalne teroriste jer brojne njihove osobne priče svjedoče o tome kako su i sami pobjegli od veoma surovih uvjeta, ostavljajući sve što su imali u nadi da će naići na humanost u Europi. Prvenstveno, ne bismo se trebali plašiti izbjeglica, već pomisliti kako bi nama bilo u njihovoj situaciji. Isto tako trebamo se prisjetiti da je i Sveta Obitelj imala iskustvo izbjeglištva i da smo pozvani u svakoj osobi, a naročito onoj koja je u nevolji, gledati lice Božje. Na kraju krajeva bit ćemo suđeni po ljubavi koju smo pružili.

Zima nam se približava, tada će za izbjeglice biti mnogo teže... Prema vašim saznanjima, kakvi dani čekaju Europu što se tiče novih valova izbjeglica, predstoji li svojevrsna stanka do proljeća ili će ljudi nastaviti pristizati i zimi?

Tijekom zime ovaj će put izbjeglica preko Balkana biti mnogo teži i izazovniji: osim prelaska granica različitim prijevoznim sredstvima, pa čak i pješice, podrazumijevat će i suočavanje s hladnoćom, kišom, snijegom, ledom. S druge strane, iako se vrijeme već mijenja i postaje hladnije, još uvijek dolazi na stotine izbjeglica i nemamo informacija da će ova tendencija prestati. Komesarijat za izbjeglice Republike Srbije, Caritas i mnoge druge organizacije već pripremaju strategiju pomoći izbjeglicama i u uvjetima hladnijeg vremena. Ne možemo mnogo dugoročno predviđati, naš trenutni projekt traje do kraja godine, a nakon toga napravit ćemo procjenu potreba na osnovu novonastale situacije.


Objavljeno u Katoličkom tjedniku 37 2017.