četvrtak, 8. veljače 2018.

Šri Lanka - državni sustav protkan budizmom pravi probleme kršćanima


Šri Lanka je država koja zauzima cijeli otok Sri Lanki (Ceylon) u Indijskom oceanu, južno od Indije. Prema procjeni broja stanovnika, ta otočna zemlja ima 21 milijun žitelja od kojih se posebno izdvajaju skupine: Singalci (72%), Tamili (17%) i Mauri (7,4%). Prema vjerskom sastavu, najbrojniji su budisti (76%), muslimani (8,5%), hinduisti (7,9%) i kršćani (6,8%). Osnovni problem za kršćane manifestira se u religijskom nacionalizmu budista unatoč tomu što je Šri Lanka, prema ustavu, sekularna i socijalistička zemlja. Budizam je u praksi državna religija, kršćani su u najmanju ruku tretirani kao „sumnjivi elementi“ te ih se često špijunira, zlostavlja i proganja. Osim toga država je desetljećima bila rastrgana ratom protiv Tamilskih tigrova te je demokratsko društvo tek u povojima.











Šri Lanka ima bogatu i duboku povijest koja seže do kamenog doba. Za našu rubriku važna je 1505. kada su se na otok, kao prvi Europljani, iskrcali Portugalci te su s njima došli i misionari. Važno je napomenuti kako je kršćanstvo u Šri Lanku došlo preko Indije još u prvom stoljeću, točnije 72. godine poslije Krista. Prema predaji, apostol Toma je boravio na Šri Lanci.
Kolonijalnim previranjima otok je kasnije pripao Nizozemcima pa Britancima koji su ga priključili svojim indijskim posjedima. Pošto je ugovorom u Amiensu 1802. i formalno pripao Velikoj Britaniji, dobio je status kolonije pod nazivom Ceylon (1802. - 1948.). U drugoj polovici 19. st. bile su podignute velike plantaže na kojima su, osim domorodaca, radnu snagu činili doseljenici... Pod utjecajem borbe za neovisnost Indije, potkraj 19. st., na otoku se razvio pokret za neovisnost. Prema Ustavu iz 1931., Ceylon je dobio određenu autonomiju. Borbe za neovisnost na Indijskom potkontinentu i današnjoj Šri Lanci primorale su Veliku Britaniju da 1946. donese novi ustav prema kojem je britanski Ceylon dobio Vladu s premijerom na čelu.

Neovisnost i građanski rat

Neovisnost otoka je proglašena 1948., a državni naziv Ceylon zadržan je sve do 1972. kada je proglašena Republika Šri Lanka. Odnosi s Velikom Britanijom održani su članstvom u Commonwealthu. Čini se kako nema zemlje na svijetu koja je bila u miru nakon povlačenja britanske uprave. Kolonijalna nepravda koja je dolazila iz Londona sijana desetljećima odlaskom Britanaca isplivavala je na površinu. Lošu politiku kolonijalnih osvajača i danas osjećaju kršćani koji su često promatrani kao strani elementi u svojim domovinama. Tako su se sredinom 1950-ih manjinski Tamili usprotivili političkoj prevlasti Singalaca te su započeli etnički sukobi. Okidač je bilo proglašavanje singalskog jezika službenim uz prosvjede Tamila. Do čestih etničkih sukoba uz višegodišnje izvanredno stanje dolazilo je tijekom 1970-ih i 1980-ih. Među tamilskim pobunjenicima najsnažniji su postali Oslobodilački tigrovi tamilskog Eelama (LTTE, osnovan 1972.). Oni su zahtijevali svoju državu.
Veće borbe s tamilskim pobunjenicima započele su 1983., a dogovor o tamilskoj autonomiji postignut je 1987., uz prisutnost indijskih mirovnih snaga. Sukobi su ubrzo bili obnovljeni, uz česte terorističke akcije.
Država je dobila veliku medijsku pozornost u svijetu tijekom tsunamija u prosincu 2004. kada je bilo oko 30 000 poginulih u toj otočnoj zemlji, te početkom 2009. kada su poražene snage LTTE-a.
Od sredine 1950-ih u sukobima je bilo oko 70 000 poginulih i oko milijun raseljenih.

Kakvo je stanje kršćana danas?

Iako je službeno sekularna, socijalistička i demokratska republika, Šri Lanka ipak stavlja budizam na prvo mjesto kao „državnu religiju“. Budući da je budizam većinska religija, državni aparat i pojedinci svakog građanina percipiraju kao budista. Takvo stanje ohrabruje budističke radikale, pogotovo u zabačenijim i dijelovima zemlje. Zbog dugogodišnjeg rata tamilski narod, a posebno oni koji su kršćani tretirani su kao građani drugog reda. Slično je i sa Singalcima koji su kršćani. Budistička većina prema njima gleda sa sumnjom jer ih smatraju „zapadnjacima“ i „Portugalcima“, tj. stranim kolonizatorskim elementom u njihovoj zemlji. Percepcija kršćanina je i dalje kao kolonizatorskog osvajača bez obzira kojoj nacionalnoj skupini Šri Lanke on pripadao.
Osim šikaniranja postoji praksa nadgledanja i praćenja kršćana koje čine radikalni budistički monasi, ali i napadi razbjesnjele svjetine. Usprkos tome što postoji organizirana Biskupska konferencija sa svojim biskupijama, špijuniranje kršćana potiče formiranje kućnih Crkava, posebno u krajevima gdje su kršćani u manjini.
Dodatni problem je u tome što budistički vjernici misle da je budizam pod opsadom. Često ističu kako su prije 1 000 godina, prije širenja islama i zapadnih carstava, skoro sve azijske zemlje bile budističke. Sada su države poput Indonezije i Bangladeša pretežito muslimanske, dok je Filipinsko otočje većinski katoličko, i u tome vide opasnost.
Na kraju, prema američkoj organizaciji Opendoors koja prati intenzitet progona kršćana u svijetu, Šri Lanka se nalazi na 44. mjestu od 50 zemalja u kojima se događaju nepravde i ugnjetavanje. Osnovni razlog za proganjanje koji se navodi je religijski nacionalizam, a posebno ugrožene skupine su djeca u određenim područjima kojima se uskraćuju državne škole zbog njihove vjere, uhođenje kršćana te težak položaj konvertita s budizma na kršćanstvo.

Liberalno-budistička propaganda na Zapadu

Budisti, a posebno budistički redovnici, redovito su u zapadnjačkim medijima predstavljeni kao miroljubive osobe koje čitav dan samo rade i meditiraju o smislu života. Zato nije ni čudo što brojne filmske i zvijezde iz glazbene industrije traže smiraj u toj istočnjačkoj religiji koja nudi mir. Nasuprot toj uvriježenoj misli kako budisti „ne bi ni mrava zgazili“ stoji činjenica da su kršćani u Aziji uvijek u stalnoj opasnosti od budističke većine.
U Šri Lanci je zabilježeno kako su u siječnju 2014. nasilne skupine napale tri pentekostalne crkve, a barem je jednu od spomenutih skupina predvodio budistički redovnik. U drugom su incidentu prilikom antimuslimanskih ispada četiri osobe ubijene, 80 ih je bilo ozlijeđeno dok ih je čak 10 000 bilo prisilno iseljeno. Čitava su susjedstva spaljena, a kuće opljačkane.
Od poraza Tamilskih tigrova vjerski ekstremisti su opet podigli svoj glas, među ostalim i u sinhaleškoj budističkoj skupini Bodu Bala Sena (Budističke sile moći). Budistički ekstremisti nerijetko krive europske Crkve, a kolonijalizam u južnoj Aziji opisuju kao „brutalni napad zapadnih kršćanskih vojski na poticaje Vatikana, Nizozemske reformirane crkve i Engleske crkve“. Obraćanja na kršćanstvo gledaju kao još jedan, suptilniji oblik kolonijalizma te često „ekspanzionističke“ kršćanske skupine, a osobito muslimani, postaju njihove mete.
U ovakvoj situaciji katolički vođe pokušavaju održavati dobre odnose s umjerenim budističkim čelnicima.

Statistički podatci

Glavni je grad Šri Lanke Sri Jayewardenepura Kotte (119 000 stanovnika), a najveći Colombo (652 000). Od ukupnoga broja stanovnika 21% živi u gradovima, a prema procjeni Svjetske banke, siromašno je približno 15% pučanstva.
Razorni plimni val potkraj 2004. izazvao je veliku gospodarsku štetu procijenjenu na 1,2 milijardi dolara i smrt oko 30 000 ljudi uz približno 500 000 raseljenih.
Među prirodnim bogatstvima važnija su: kamen, grafit, građevni pijesak, fosfati, riblji fond, hidroenergetski potencijali...
Kršćani su pretežno katolici (90%) jer misionarski rad nizozemskih protestanata nije naišao na plodno tlo.
Biskupska konferencija sačinjena je od 10 biskupija i jedne nadbiskupije. Katolici u pojedinim priobalnim područjima čine natpolovičnu većinu pučanstva. Crkve su im lijepe, ponekad velike te se osjeća dašak azijske umjetnosti i kolorita.

Papa Franjo potaknuo vjerske vođe na mir

„Došao sam iskazati veliku ljubav i brigu Katoličke Crkve za Šri Lanku. Osobita je milost moći posjetiti mjesnu katoličku zajednicu i utvrditi je u vjeri, zajedno moliti te podijeliti radosti i patnje. Isto je tako milost moći biti sa svima vama, ljudima velikih vjerskih tradicija, koji s nama dijele težnju prema mudrosti, istini i svetosti“, rekao je papa Franjo 13. siječnja 2015. prigodom međureligijskog i ekumenskog susreta u Colombu, u sklopu svojeg apostolskog pohoda Šri Lanci kada je svetim proglasio Josipa Vaza kao prvog šrilankanskog svetca.
Josip Vaz je rođen 1651. u indijskoj Goi, koja je tada bila portugalska kolonija. Odjeven kao prosjak, u 36. godini došao je na Šri Lanku pošto je čuo da tadašnji kolonijalni gospodari Nizozemci progone katolike, te je godinama djelovao pod zaštitom lokalnog budističkog vladara.
Sveti Otac je okupljenima poručio da je Vazovo djelovanje primjer vjerske tolerancije koja je toliko važna današnjoj Šri Lanci koja je nedavno izišla iz 26-godišnjeg građanskog rata između uglavnom budističkih većinskih Singaleza i manjinskih uglavnom hinduističkih Tamila.


četvrtak, 25. siječnja 2018.

Mons. Mate Uzinić: Veća uključenost građana u izborne procese bitno će utjecati na kvalitetu političkih opcija u budućnosti


/Parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj zakazani su za 8. studenoga 2015. U tom su povodu hrvatski biskupi uputili poruku glasačima u kojoj, između ostalog, stoji kako su izbori zastupnika za Hrvatski sabor događaj koji utječe na osobnu, obiteljsku, društveno-političku i gospodarsku stvarnost svakog čovjeka. Budući da je riječ o prvim izborima nakon što je Hrvatska postala punopravna članica EU-a, biskupi su pozvali sve katolike i ljude dobre volje da preuzmu odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu. Upravo su izbori i poruka biskupa bili razlog što smo za sugovornika izabrali jednog od članova HBK-a mons. Matu Uzinića, biskupa dubrovačkog. 

 

Mons. Uzinić je rođen 1967. u Dubravi. Srednju školu i teološki fakultet završio je u Splitu gdje je za svećenika zaređen 1993. Godine 1996. nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu postigavši 2000. licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Potom je u Splitu obnašao službu sudskog vikara i sudca na Crkvenom sudu i pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana. Od 2001. rektor je Sjemeništa u Splitu, a od 2004. član Vijeća HBK-a za sjemeništa i duhovna zvanja. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011.
S mons. Uzinićem razgovarali smo o izborima, aktualnom stanju u hrvatskom društvu, politici, izbjeglicama te iseljavanju Hrvata...

Oče biskupe, u kakvu ozračju hrvatsko društvo i Crkva dočekuju nove izbore?

To pitanje se može promatrati na dvije razine. Najprije je to svjetska razina za koju je papa Franjo tijekom pastoralnog pohoda Sarajevu, a i u nekim drugim prigodama, rekao da se danas vodi treći svjetski rat u dijelovima. Taj rat nam je sve bliže, a njegove posljedice osjećamo svaki dan zbog milijuna izbjeglica koje kucaju na vrata Europe. Druga razina je nacionalna. To je ozračje još uvijek nenadiđenih starih ideoloških podjela, ali i velikih izazova pred koje nas stavljaju nove ideologije, duboka ekonomska kriza, nezaposlenost i loša demografska slika naroda. Također, vjerujem da je to ujedno ozračje i jedne veće građanske svijesti nego što je to bila na prethodnim izborima, a čemu su pridonijele različite građanske inicijative, kako na lokalnim, tako i na državnim razinama.

Koliku zapravo društvenu i političku težinu, prema Vašem mišljenju, uopće imaju izbori u Hrvatskoj? Što mislite je li obični čovjek u prosječnoj župi u RH više umoran od izbora koji prema uvriježenu mišljenju mnogih ljudi suštinski ništa ne mijenjaju?

U svakoj suvremenoj državi, pa tako i u Hrvatskoj, izbori su temelj i na neki način proslava demokracije. Zato imaju nemjerljivu važnost bez obzira na to što nam se ponekad čini da stvari nisu onakve kakve bismo mi željeli. Opasno bi bilo da „obični čovjek“ pomisli da se izborima ništa bitno ne mijenja jer bi tako i političari mogli pomisliti da se izborima ništa ne mijenja i da mogu činiti što hoće i dokle god hoće. Izbori su način na koji se, naravno samo ako smo toga svjesni i odgovorni, može utjecati na pozitivne društvene promjene.

S obzirom na brojne afere i da su se u vlasti izmijenjale skoro sve političke stranke i partije, mogu li u Hrvatskoj vjernici danas uopće glasovati po savjesti za „bolje“ ili jednostavno uvijek u trenutnim okolnostima biraju „manje zlo“?

Manje ili veće zlo nije nikakav kriterij. Trebamo se uvijek truditi birati one za koje po savjesti mislimo da su sposobni i spremni učiniti dobro. Biranje „manjeg zla“ ponekad uključuje opasnu logiku po kojoj ne glasujemo za one za koje osobno držimo da zaslužuju naš glas i pobjedu, nego samo za stranke koje po ranijim medijskim analizama prelaze prag. To, nažalost, dovodi do toga da često oni koji bi bili sposobni nešto promijeniti, ne dobiju šansu. Evo zašto nije dobro voditi se logikom „manjeg zla“. Osim toga, ne mogu se složiti s tezom koja proizlazi iz Vašeg pitanja da u Hrvatskoj nema i poštenih političara. Bez obzira na afere koje su pratile i prate političke stranke, poštenih političara, ljudi koji žele dobro hrvatskom društvu ima u svim strankama. Naša zadaća je, u skladu s osobnim političkim uvjerenjima, prepoznati takve političare i dati im povjerenje. Mišljenja sam da će preferencijalno glasovanje, pa bilo ono ograničeno i na samo jednog zastupnika, omogućiti da upravo takvi dobiju na važnosti.

S povijesnog aspekta prije samo 25 godina glasovanje nije bilo moguće, a danas mnogi to zaboravljaju i svjesno odlučuju ne glasovati misleći da čine ispravno i tako budućnost svoje zemlje prepuštaju drugima. Kako to komentirate?

Mogu razumjeti stanje apatije i rezigniranosti koje je jedno od uzroka ovakvih stavova kao i razočaranosti koja dovodi do toga da nikomu ne želimo dati svoj glas jer bi to bilo svojevrsno sudjelovanje u nečemu što smatramo lošim. Međutim, ovdje se ipak radi o velikoj zabludi. Pasivnost kao i svjesna odluka da ne želimo sudjelovati u velikoj mjeri utječu na konačan rezultat izbora. Od politike ne možemo pobjeći i zato vjerujem da će veća uključenost građana u izborne procese bitno utjecati na kvalitetu političkih opcija u budućnosti. Zato se moramo uključiti i preuzeti svoj dio odgovornosti u onoj mjeri u kojoj to možemo. Neki su to pozvani učiniti aktivnim uključivanjem u život političke zajednice, a drugi, većina, izlaskom na birališta. Što bi danas bilo s nama da smo se tako ponašali prije 25 godina i čekali da nam drugi riješe nagomilane probleme, uključujući i rat na koji smo bili prisiljeni? Trebamo konačno prestati pitati što drugi, uključujući i državu, mogu učiniti za nas i, parafraziram pokojnog američkog predsjednika Johna Kennedyja, konačno vidjeti što mi možemo učiniti za svoju državu, odnosno i za sebe i za druge. Izbori su jedan od bitnih, ali i rijetkih, trenutaka u životu nekog društva kad nam je to omogućeno.

Kako katolički vjernik može utjecati na politički sustav i izborni proces?

Kao i svi drugi uključivanjem u izborne procese. Kao što sam to već naznačio u odgovorima na prethodna pitanja, oni koji su sposobni te u svom srcu prepoznaju poziv na služenje široj zajednici to trebaju učiniti aktivnim angažmanom kao kandidati, a svi mi drugi izlaskom na izbore i glasovanjem za one opcije i kandidate koje smatramo najprikladnijima za preuzimanje vlasti i vođenje zemlje u idućem četverogodišnjem razdoblju. Spomenuo bih i važnost našeg uključivanja u aktivnosti civilnog društva preko kojih bismo, kroz jedan trajniji angažman, mogli imati veći utjecaj na politički sustav i izborne procese. Nažalost, praktični vjernici nisu dovoljno prisutni u tom prostoru.

Slab odziv birača alarmantni je znak da se sami političari zapitaju što o njima misle građani. Budući da su u hrvatskom narodu katolički vjernici većina, kako ljude animirati da se više uključe u politički život, glasovanjem ili aktivnijim sudjelovanjem u političkom životu?

Mislim da to možemo učiniti samo buđenjem svijesti o odgovornosti koju svi imamo za društvo u kojem živimo. Možemo griješiti ne samo svojim djelovanjem, nego i svojim nedjelovanjem. Grijeh propusta, koji se nekad znade pretvoriti i u, kako je papa Franjo zove, diktaturu ravnodušnosti, nije ništa manji grijeh od grijeha djelom. Nedjelovanje, ovisno o posljedicama koje izaziva, može biti i daleko teži grijeh od djelovanja. S druge strane, kako sam to već naznačio, i nesudjelovanje je oblik sudjelovanja. Zato smatram da je puno bolje da sami odaberemo jednu političku opciju, nego to prepustiti drugima.

Jedna stara poslovica kaže: „Ne ulazi u kuhinju i politiku da ti se ne smuči život.“ S druge strane socijalni nauk Crkve jasno ističe da je cilj svake političke dužnosti opće dobro, a ne osobni interesi. Možete li komentirati ove dvije, uvjetno rečeno, krajnosti između teorije i realnosti?

Navedena poslovica stvarnost promatra pesimistično i s njom se ne slažem. Slažem se s druge strane s onim što o našem političkom angažmanu kaže društveni nauk Crkve koji nije drugo doli izričaj Isusova evanđeoskog poziva. Taj poziv upućen je učenicima, najprije apostolima, a onda i svima drugima na različitim mjestima i ulogama koje imamo, kako u Crkvi, tako i u društvu, da budemo „prvi“ i „najveći“, ali ne zato da bismo vladali drugima, nego da bismo drugima služili. Ovo se evanđeosko načelo, kao načelo koje se odnosi i na političare kao i na sve kojima je stalo do općeg dobra, u Dubrovačkoj Republici pretvorilo u poznato načelo: „Obliti privatorum, publica curate“, odnosno: „Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro.“ Neka to bude narodna mudrost na kojoj ćemo se nadahnjivati, a ne poslovice koje nas žele ostaviti pasivnima.

Izbjeglička kriza potresa Hrvatsku baš u vrijeme izbora. Što mislite hoće li navala izbjeglica koje žele na Zapad imati odraz na izborne rezultate?

Nisam u mogućnosti sagledati sve moguće posljedice izbjegličke krize. U ovoj sadašnjoj situaciji to je važna tema, ali ipak mislim da nije tema koja bi trebala dominirati u izbornoj kampanji. Uostalom za sada ti ljudi uglavnom i ne žele ostati u našoj zemlji. Puno su nam važnije teme kako možemo izići iz trenutnog stanja krize, loše demografske slike, nezaposlenosti i iseljavanja mladih obitelji te postati u svakom pogledu zemlja blagostanja. 


U posljednje vrijeme vrši se jaka medijska propaganda o boljem životu koji čeka hrvatske državljane u Zapadnoj Europi. Ponekad se može pomisliti kako na kraju neće nitko ostati u Hrvatskoj? Kakav je Vaš komentar na pojavu iseljavanja Hrvata, kako zaustaviti taj proces i imate li točne pokazatelje iz povjerene Vam biskupije?

Ulaskom u Europsku uniju dobili smo mogućnost slobode kretanja, a odlazak mnogih ljudi u potrazi za boljim životom je normalan proces te slobode. Iz iskustva s našom dijasporom znademo da mnogi neće naći ono što traže. Većina će možda i pronaći bolji standard, ali rijetki bolji život. Žao mi je što ljudi napuštaju našu domovinu, kako zbog njih, jer rijetkima se ispune očekivanja, tako i zbog domovine i našega naroda, koji zbilja puno gube njihovim odlaskom. Ipak nikome, osobito onima koji su nezaposleni, nemamo pravo zamjeriti što odlaze. Imali smo 25 godina da nešto poduzmemo da ne bude tako, da u Hrvatskoj stvorimo pogodne uvjete za bolji život, dapače i da stvorimo uvjete za povratak u domovinu naše velike dijaspore koja bi se, kad bi postojali uvjeti za to, u velikom broju vratila u domovinu. Nažalost, tu priliku nismo iskoristili. I sad je situacija takva kakva jest. Ne vjerujem da će se zbog ovih procesa dogoditi da nitko neće ostati u Hrvatskoj. Hrvatska je prelijepa i prebogata zemlja da bi se to dogodilo. Ono što će se dogoditi, nastavi li se taj proces, a s njim i ovakav natalitet kakav trenutno imamo u Hrvatskoj, je to da ćemo imati, kako je svojedobno netko rekao, zemlju koja se zove Hrvatska, ali u njoj neće živjeti Hrvati. Osvjedočen ljepotom i bogatstvom naše kulture, nadam se da se to neće dogoditi, ali znam da to ne ovisi o drugima nego o nama samima. Što se tiče Dubrovačke biskupije nemam takve podatke. Mislim da iseljavanje zbog ekonomskih razloga nije toliko problem u mojoj biskupiji u kojoj se zbog turizma živi relativno dobro u odnosu na neke druge dijelove Hrvatske. Naš problem je na neki način iseljavanje mladih koji odlaze na studij u Zagreb, a onda se iz Zagreba rijetki vraćaju u Grad.

Koja je vaša poruka u povodu izbora vjernicima u Vašoj biskupiji, ali i svim katolicima u Hrvatskoj i BiH koji imaju pravo glasovanja na Parlamentarnim izborima u RH?

Uz onu poruku koju smo našim vjernicima uz predstojeće izbore poslali mi hrvatski biskupi, mogu ponoviti istu onu poruku koju sam nedavno dao za jedan nacionalni dnevni list, a to je poruka vjernicima, kako katolicima u Hrvatskoj, tako i vama u Bosni i Hercegovini, da budu zainteresirani i da se uključe u izborni proces preuzimajući, svatko na njemu svojstven način, svoj dio odgovornosti za naše hrvatsko društvo.



srijeda, 3. siječnja 2018.

14. Molitveni dan za Domovinu i 12. hodočašće oružanih i redarstvenih snaga 2015.

Molitva za slogu, mir, suživot i jednakopravnost svih naroda u BiH

 

Na prostoru nekadašnjeg kraljevskog grada Bobovca, pokraj Kraljeve Sutjeske, 24. listopada upriličen je 14. Molitveni dan za Domovinu i 12. hodočašće pripadnika Ministarstva obrane, Oružanih snaga BiH te redarstvenika. Svečano misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, u koncelebraciji s vojnim biskupom u Hrvatskoj mons. Jurjom Jezerincem te 40-ak svećenika među kojima su bili vojni kapelani iz BiH i Hrvatske. Hodočašće je bilo pod geslom Nebeska Majko, čuvaj naše obitelji, gnijezdo života, vjere i duhovnih zvanja.


















Prema dosadašnjoj uhodanoj tradiciji, molitvena procesija započela je okupljanjem kod rijeke Bukovice podno Bobovca, nakon čega su se časnici, vojnici i redarstvenici noseći zastave BiH te hrvatske komponente OS-a, zaputili na nekoliko kilometara udaljen Bobovac. Tijekom puta zajednički je moljena krunica koju je započeo kard. Puljić. Kako je kolona formirana, nekoliko stotina vjernika iz različitih župa Vrhbosanske metropolije pridružilo se časnicima, vojnicima i redarstvenicima te su zajedno došli do Bobovca gdje su sudjelovali u euharistiji.

Ne zaboraviti svoju povijest

Glavni vojni kapelan preč. Željko Čuturić je na početku pozdravio nazočne, a posebno  okupljene predstavnike vojnih atašea iz BiH, Slovenije te Hrvatske kao i pripadnike EUFOR-a te predstavnike vlasti na čelu s predsjednikom Federacije BiH Marinkom Čavarom, djelatnike Ministarstva obrane i pripadnike Oružanih snaga BiH te policije. Istaknuo je da bi čitavo hodočašće na Bobovac bilo teško ostvariti bez potpore i razumijevanja ministrice obrane BiH Marine Pendeš te načelnika Zajedničkog stožera generala Jeleča koji su također nazočili misnom slavlju. Zaželio je dobrodošlicu i povijesnoj Hajdučkoj družini Mijata Tomića iz Tomislavgrada, kao i vjernicima pristiglim iz Hercegovine.
Na početku mise vrhbosanski nadbiskup je prenio pozdrave vojnog biskupa u BiH mons. Tome Vukšića koji je sudjelovao na Biskupskoj sinodi u Rimu kao delegat BK-a BiH. Naglasio je kako se mons. Vukšić susreo sa Svetim Ocem te ga upoznao s okupljanjem na Bobovcu, a papa Franjo je uzvratio slanjem apostolskog blagoslova.
U prigodnoj propovijedi kardinal je podsjetio na riječi pape Bergoglija izrečene tijekom pastirskog pohoda BiH, kojima je naglasio kako vjernici nemaju pravo zaboraviti svoju povijest.
„Upravo što smo svjesni svojih korijena i povijesti, započeli smo hodočašće na kraljevski grad Bobovac. Ovdje želimo moliti za našu domovinu. Želim reći da je domovina tamo gdje je moj dom, gdje živim. Tu sam primio kulturu, krštenje i majčinski jezik. Čovjek to nosi cijeli život u sebi. Zato danas molimo da u toj domovini ljudi koji je vode imaju mudrosti. U vremenu kada su brojne vrijednosti urušene, često nestane te mudrosti i prevlada koristoljublje. Tamo gdje ne vladaju pravedni zakoni, postoji opasnost da cvate korumpiranost i kriminal“, kazao je kard. Puljić pozivajući na molitvu kako bi i svi građani imali poštenja koje je danas postalo kao strana riječ.
„Mi želimo ovdje, na temeljima svoje povijesti, vratiti one vrjednote koje smo iz kršćanstva i iz krsnog zavjeta primili: da budemo vjernici koji usvajaju Božje zapovijedi koje su temelj ljudskih prava. Kad se uvažavaju i poštuju ljudska prava, onda će se donositi i pravedni zakoni. A gdje vladaju pravedni zakoni, tamo neće biti korupcije ni kriminala. Zato želimo to ugraditi u zemlju koju svojom zovemo“, rekao je kardinal naglasivši kako se na Bobovcu moli za slogu i pravdu. Istaknuo je također kako je teško slušati medije koji rado prenose huškački duh prema kojemu je uvijek kriv netko drugi.
„Takav način treba mijenjati i unositi u medije duh međusobnog poštovanja i priznanja u vlastitom identitetu. To je ta pravda prema kojoj će svatko dobiti ono što mu pripada. To je početak izgradnje mira; tada se otvara perspektiva za napredak; to je zborna molitva koju smo danas molili“, poručio je na kraju svoje propovijedi nadbiskup.

Dobra medijska popraćenost

Molitvu vjernika čitali su pripadnici Oružanih snaga i policije različitih razina, a na kraju mise ministrica Pendeš darovala je kard. Puljiću sliku koju je naslikao pripadnik 3. pješačke bojne 6. brigade OS-a BiH narednik Marijan Paradžik. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor iz Žepča pod ravnanjem s. Samuele Marković, članice Družbe Marijinih sestara. U znak zahvalnosti zboru, u ime ravnatelja Granične policije Zorana Galića, s. Samueli je darovana slika djelatnika Granične policije Nikice Sabljića. Na misi su sudjelovali i č
lanovi Udruge povratnika, raseljenih i izbjeglih Hrvata općine Teslić Naša ognjišta sa sjedištem u Studencima.
Misno slavlje uživo je prenosio Hrvatski radio Bobovac, a preuzimali su Radio Marija i Radio Herceg-Bosne, a misi su nazočili i novinari ostalih eminentnijih TV kuća iz Federacije BiH. Na kraju molitvenoga pohoda podno Bobovca, odakle je i započela procesija, za sve sudionike pripremljen je vojnički grah.
Molitveni pohod Bobovcu pokrenuo je kard. Puljić u znak sjećanja na dan smrti bosanske kraljice Katarine Kosača koja je umrla 25. listopada 1478. Želja je bila ujedinjenje vjernika u molitvi za osobne potrebe, za vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu, ali i za sve ljude i narode koji u njoj žive.
Nažalost, i ove godine u medijima su se pojavile određene skupine kojima smeta hrvatsko znakovlje na Bobovcu i općenito u BiH. Jasno je kako to znači da će se još dugo morati raditi na prihvaćanju jednakopravnosti svih naroda i građana u BiH.