utorak, 12. prosinca 2017.

Saudijska Arabija – „Sjeverna Koreja“ muslimanskog svijeta


Kraljevina Saudijska Arabija je država s 22 milijuna stanovnika na Аrapskom poluotoku. Graniči s Jordanom, Irakom, Kuvajtom, Omanom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima te Katarom. Islam je državna religija gotovo cjelokupnog domaćeg pučanstva. Velik broj stanovnika, njih oko 6 milijuna, strani su državljani na privremenom radu. Kršćani i ostali nemuslimani među njima nemaju gotovo nikakve religijske slobode. Čitanje i posjedovanje Biblije, kao i križeva, krunica… zabranjeni su, poglavito u javnosti, dok uhićenim pripadnicima tzv. kućnih Crkava najmanje što slijedi jest deportacija. Izlazak iz islama je kažnjiv smrću. Organizacija Open doors stavlja ovu zemlju na 12. mjesto prema težini proganjanja kršćana.  











Saudijska Arabija je kolijevka islama, a njezinu važnost u muslimanskom svijetu povećava činjenica da se tu nalaze Meka i Medina, dva najveća islamska svetišta. Većinu stanovnika čine Arapi (90%). Gotovo svi su muslimani: 96% suniti i oko 4% šijiti. Učestali bombaški napadi unutar kraljevine događaju se zbog sektaškog sukoba između tih dviju frakcija islama.
Značajan je udio stalnih ili povremenih stranih radnika u zemlji, pretežno iz zemalja regije (Jemen, Egipat, Palestina, Sirija, Irak), ali i Azije (Pakistan, Juž. Koreja, Filipini) te visokokvalificiranih radnika iz Europe i SAD-a. Najrašireniji je jezik arapski s manjim regionalnim razlikama. Gustoća naseljenosti vrlo je mala (11 st./km2), a velika pustinjska područja gotovo su nenaseljena. U gradovima živi više od 70% stanovnika, a najveći su: Riyad (4,45 milijuna), Jidda (3), Meka (1,4), Medina (1)...

Kako je nastala kraljevina?

Današnja Saudijska Arabija razvila se iz emirata Nedžd koji je oko 1740. osnovao Muhamed ibn Saud, utemeljitelj dinastije Saudida i pristalica vjerske sljedbe vehabita (u čemu leži čitav problem religijskih manjina i nesloboda u ovoj državi). On je do 1810. osvojio sjeverni Nedžd, Hasu, Kuwait, Oman i Hidžas. Ibn Saudovi napadaji na teritorij današnjeg Jemena, Sirije i Iraka izazvali su osmansko-egipatsku intervenciju i kratkotrajno svrgnuće dinastije Saudida. No, već je 1902. Abdulaziz ibn Saud uspostavio vlast stare dinastije i 1905. proglasio Nedžd kraljevstvom. U ratu s Osmanlijama i Rašidima, Saudidi su 1913. postupno širili vlast na druga područja poluotoka. Nakon Prvog svjetskog rata Ibn Saud je oslobodio Nedžd nominalnoga suvereniteta Osmanskoga Carstva. Potom je u nizu bitaka tijekom 1920. osvojio Asir i Hail te stekao kontrolu nad cijelom srednjom Arabijom; 1922. protjerao je Rašide iz sjevernog Nedžda, a 1924.–'25. osvojio kraljevstvo Hidžas što je temelj današnjoj Saudijskoj Arabiji. Zemlja je to koja se slobodno može nazvati privatnom državom jedne velike kraljevske obitelji koja broji oko 15 000 prinčeva i princeza te u očima međunarodne zajednice predstavlja jednog od glavnih kršitelja brojnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Naravno, sve se to zataškava i stavlja u drugi plan zbog nafte i političkih veza koje ima ova kraljevina.

Islam državna religija

Prema državnom uređenju, tzv. Temeljnom zakonu koji je kralj izdao 1992., Saudijska Arabija je muslimanska i nasljedna monarhija. Državno se uređenje temelji na Kur'anu i šerijatskom pravu te novijim zakonskim propisima i dekretima koje izdaje kralj. Monarh je poglavar države, nositelj zakonodavne i izvršne vlasti te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Predsjeda Vijećem ministara koje sam imenuje, a koje mu pomaže u provođenju izvršne vlasti. Biračko je pravo ograničeno na muške državljane starije od 21 godine koji mogu sudjelovati na lokalnim izborima. Sudbenu vlast provodi Kraljevski sud te niži šerijatski sudovi, a suce imenuje kralj na prijedlog Vrhovnoga vijeća pravosuđa.
Upravo zbog spornog Temeljitog zakona i osnivanja zemlje na vjerskim načeima Ibn Abdul Vehaba, današnji nemuslimani u Saudijskoj Arabiji imaju velike probleme. Selefijska teologija svojom zadaćom smatra vraćanje islama u stanje kakvo je bilo u doba poslanika Muhameda te izbacivanje svega što oni smatraju novotarijama, idolatrijom, herezom... Laičkim rječnikom govoreći, oni žele poništiti više od 1000 godina islamske teološke prakse i učenjačkih dostignuća te sve popularno rečeno "resetirati" i vratiti na početak. Oni su zapravo "ortodoksni reformatori" ili „teorijski fundamentalisti". Jedan ogranak selefijskog pokreta predstavljaju i vehabije, iako oni ne vole da ih se tako zove jer izbjegavaju kult ličnosti.
Iako službeno svi državljani Saudijske Arabije moraju biti muslimani, procjenjuje se da u njoj živi oko milijun katolika, uglavnom imigranta s Filipina. Vlada Saudijske Arabije omogućava kršćanima da uđu u zemlju, ali ultrakonzervativni selafistički zakon sprječava prakticiranje vjere. Vjerski obredi odvijaju se isključivo u privatnim prostorima. Svi kršćanski simboli i predmeti (križevi, vjerske knjige, slike, itd.) zabranjeni su u Saudijskoj Arabiji, a njihovo je posjedovanje kažnjivo zakonom. Konverzija iz islama na drugu vjeru smatra se otpadništvom i kazneno je djelo, kažnjivo smrću ukoliko se optuženi ne odrekne nove religije. Za provođenje ovih zakona i propisa nadležna je vjerska policija zvana Mutava (službeno: Povjerenstvo za promicanje vrline i sprječavanje zla).
Kršćani su u Saudijskoj Arabiji 2000. godine činili oko 3% pučanstva. Budući da je njihova vjerska sloboda službeno ograničena te su predviđene zakonske sankcije, slobodno se Saudijska Arabija – premda ima prisne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama – može nazvati „Sjevernom Korejom“ muslimanskog svijeta.

Uhićenim kršćanima slijedi deportacija

Više desetaka etiopskih kršćana moglo bi biti deportirano iz Saudijske Arabije nakon što su vlasti otkrile privatne molitvene skupove u Džedi, navodi Human Rights Watch. Skupina je navodno uhićena u privatnoj kući u Džedi krajem 2011. Većina od 35 uhićenih su žene, a troje od njih je izjavilo da ih je policija skidala prilikom pretresa. Jedna osoba je izjavila da su ljudi premlaćivani, a također se požalila na neadekvatnu medicinsku zaštitu i loše higijenske uvjete u zatvoru. „Policajci su također šutirali i udarali muškarce u zatvoru Buraiman nazivajući ih 'nevjernicima'“, ispričali su.
Iako je kraljevina 2006. najavila dozvolu prakticiranja religije u privatnosti, ipak je saudijska religijska policija nastavila vršiti upade na privatna okupljanja.
„Dok kralj Abdullah organizira međunarodni međuvjerski centar za dijalog, njegova policija gazi prava vjernika drugih vjera“, rekao je Christoph Wilcke, viši istraživač HRW-a za Bliski istok, aludirajući na Centar za međureligijski i interkulturalni dijalog, koji je Saudija osnovala u Beču 2010.

Tisuću udaraca bičem

U Saudijskoj Arabiji, zemlji koja je faktički iz feudalizma ušla u kapitalističko društveno uređenje, sasvim su normalni naslovi u novinama kao što su Kritizirao kralja pa završio u zatvoru, Aktivist osuđen na četiri godine i 300 udarca bičem, Osuđen na smrtnu kaznu jer je na Facebooku vrijeđao proroka Muhameda...
Zato ne čudi što je Vrhovni sud u Saudijskoj Arabiji 2012. potvrdio presudu blogeru Raifu Badaviju kažnjenom s 1 000 udaraca bičem i 10 godina zatvora zbog pokušaja pokretanja internet foruma za javnu raspravu o vjerskim i političkim pitanjima. Badavi je 2008. pokrenuo internetsku stranicu i forum pod nazivom Liberalna saudijska mreža. Uhićen je 2012. otkad se nalazi u zatvoru u Džedi. Optužnica ga tereti za vrijeđanje islama putem elektronskih medija.
Dok Međunarodni zakon o ljudskim pravima zabranjuje presude koje uključuju tjelesna kažnjavanja, uključujući i bičevanje, zakonodavci u S. Arabiji se čude miješanjima stranih zemalja u njihova unutarnja pitanja.

Zašto kršćani ne smiju u Meku?

Muslimani mogu nesmetano posjećivati Vatikan i ostala sveta mjesta kršćanstva, no, s druge strane, kršćani ne mogu posjetiti neka sveta mjesta islama. Zbog čega? „Ja sam kršćanin i rado bih sa svojim muslimanskim prijateljima posjetio sveta mjesta u Meki“, piše jedan od korisnika na stranici Deutsche Wellea na Facebooku. On nije jedini koji ne razumije zbog čega su Kaba i džamija El-Ahram, kao sveta mjesta muslimana, zabranjeni za pripadnike drugih vjeroispovijedi. Zar to nije suprotno dijalogu? Može li doći do međusobnog upoznavanja ukoliko takvi posjeti nisu mogući?
Imam Metwali Mousa, član Središnjeg vijeća muslimana u Njemačkoj, ima povijesno objašnjenje koje dolazi izravno iz Kur´ana: „U vrijeme Božjeg poslanika Muhameda bilo je politeista koji su goli i nečisti prolazili pored Kabe. Oni su u Kur´anu opisani kao nevjernici i bilo im je zabranjeno ući u džamiju.“
Upravo tu među poznavateljima islama postoje različite interpretacije. Neki tu riječ shvaćaju kao sinonim „nemuslimanstva“, a drugi samo kao „nečist“ ili „prljav“. No, čini se da je zabrana ulaska u Meku za one koji nisu muslimani prvobitno nastala iz straha da bi se u Kabu moglo vratiti mnogoboštvo.
Muslimanska udruženja u Njemačkoj su kao reakciju na žestoku debatu koja se u toj zemlji vodila o integraciji pokrenuli akciju Dan otvorenih džamija.

srijeda, 6. prosinca 2017.

Čad - korupcija, siromaštvo, međuvjerske tenzije i terorizam


Iako bogata zlatom i uranijem, Čad je relativno siromašna država u središnjoj Africi bez izlaza na more, dok se sjeverni dio te zemlje nalazi u pustinji Sahari. Čad graniči s Libijom, Sudanom, Srednjoafričkom Republikom, Kamerunom, Nigerijom te Nigerom. Nepovoljan zemljopisni položaj, ratom rastrgane susjedne zemlje, brojne, skoro pa bezimene terorističke grupacije te religiozna šarolikost Čada, razlog su za brojne patnje tamošnje kršćanske zajednice...





Kako bismo lakše shvatili situaciju kršćanskoga pučanstva u Republici Čad, važno je napomenuti nekoliko osnovnih činjenica. Također je bitno pojmiti kako je Čad, kao i većina afričkih zemlja, relativno kasno dobio neovisnost, i to u neprirodnim granicama koje su pravili kolonizatori. Nakon stjecanja neovisnosti od Francuske, 1960., zemlja je mnogo godina bila među najsiromašnijima na svijetu, dijelom i zbog dugotrajnog građanskog rata etničko-vjerskih frakcija. Na sjeveru zemlje glavna je religija islam, dok je na jugu kršćanstvo te lokalni animizam. Također je važno napomenuti da u Čadu postoje različite skupine muslimanskih sljedbi koje se međusobno ne priznaju te su ponekad između sebe ratovale.
 
Klasična podjela: sjever i jug

Na etnički, kulturno i gospodarski prijelaznom području između arapske Sjeverne Afrike i crne Afrike već stoljećima postoje velike suprotnosti između sjevernog i južnog dijela današnjeg Čada. Suprotnosti u Čadu potječu upravo iz sukoba trgovaca robljem sa sjevera i njihovih žrtava na jugu. Preusmjeravanjem trgovine na pomorske pravce, teritorij ove države postaje nebitan. Početkom 20. st. francuska kolonijalna vojska osvaja prostor Čada što je „vakuumiralo“ problem do proglašenja neovisnosti.
Budući da na sjeveru žive muslimani koji govore arapski, a u južnom dijelu živi pretežno crnačko pučanstvo koje govori raznim sudanskim jezicima, našlo se plodno tlo za sukobe. Muslimani su bili nezadovoljni što je predsjednik zemlje, nakon proglašenja neovisnosti, kršćanin s juga te su počeli sukobi koji su s prekidima trajali skoro 40 godina.
Danas od 11 milijuna stanovnika Čada oko 54% su muslimani, katolici čine 20%, protestanti 14%, a pripadnici tradicionalnih vjerovanja 7%.

Postupna demokratizacija uz stalnu opasnost od rata

Nakon dugotrajnog građanskog rata sredinom 1990-ih situacija u zemlji se postupno stabilizirala, a 1996. Idriss Deby je pobijedio na predsjedničkim izborima. Kako to obično biva u afričkim zemljama, on je mijenjanjem ustava omogućio sebi pobjedu na još nekoliko predsjedničkih izbora te se na toj poziciji nalazi i danas.
Unatoč postupnoj demokratizaciji, godine 1998. opet je krenula oružana pobuna na sjeveru koja je zaustavljena tek 2002. Posebni problemi za Čad i tamošnje kršćane počinju i 2003. kada su se sukobi iz susjednog Sudana prelili u njihovu zemlju, zajedno sa stotinama tisuća izbjeglica.
Pojavom tzv. Arapskog proljeća i propašću Libije na sjeveru, situacija se dodatno komplicira. Različite bande upadaju u zemlju iz nekoliko susjednih zemalja, a vrhunac se dogodio krajem 2014. kada je Čad zatražio vojnu pomoć susjednih zemlja, pogotovo Kameruna, u borbi protiv islamista Boko Harama.

Današnja situacija

Iako se osjeti lagani napredak u ekonomskim pitanjima budući da je zemlja počela izvoziti naftu te ostale sirovine, pojavom tzv. Afričkog proljeća situacija na jugu zemlje se za kršćane mijenja. Relativno mirna područja u kojima žive kršćani postala su transportne zone za islamske militante koji prelaze iz jedne zemlje u drugu. Islamisti ostavljaju za sobom pustoš, često pale crkve i domove kršćana. Koristeći novonastalu situaciju, i animisti vrše pritisak na kršćane.
Prema istraživanju američke organizacije Open Doors, Crkva u Čadu i tamošnji kršćani su nespremni dočekali mnogobrojne probleme. Česte su konverzije na islam zbog ekonomskog probitka dok bande iz Srednjoafričke Republike pale zasijana polja i ubijaju stoku. Prijavljen je i slučaj da su islamisti željeli napraviti džamiju na mjestu gdje su srušili crkvu, ali je kršćanska zajednica osujetila taj plan. Naravno, takve vijesti ne zanimaju svjetske medije, kao ni činjenica da novci za konverziju kršćana na islam dolaze iz bogatih zaljevskih monarhija kao što su Katar, Bahrein, Saudijska Arabija... Također, posebne skupine muslimana prate „povratnike u islam“ tako da ti ljudi nakon konverzije više nemaju izbora.
Jasno je kako su nakon svega kršćani izgubili povjerenje i nadu u korumpirane lokalne i državne vlasti koje očito ne čine ništa kako bi ih zaštitili. Jedina pozitivna stvar je u tome što vlasti ne vrše državni teror nad kršćanima kao u nekim drugim zemljama. Također, Čad je zabranio neke domicilne islamističke pokrete, međutim jasno je kako ne može kontrolirati svoje granice što predstavlja veliki problem, pogotovo za kršćane na jugu.

Katolici u Čadu

U Čadu ima skoro 2 milijuna katolika koji u crkveno-administrativnom smislu čine jednu nadbiskupiju, šest biskupija te jedan apostolski vikarijat. U Čadu trenutno pastoralno djeluje 10 biskupa i oko 200 svećenika, dijecezanskih i redovničkih. Budući da kršćanstvo u ovoj zemlji ima kraću povijest u odnosu na islam i tradicionalne afričke religije, može se reći kako je Crkva u Čadu i dalje u procesu razvijanja i uspostavljanja institucija i  župa.

četvrtak, 30. studenoga 2017.

Stephen P. White: Primarni razlog posjeta pape Franje SAD-u je potpora kršćanskoj obitelji

Prigodom posjeta Svetoga Oca Sjedinjenim Američkim Državama sugovornika smo pronašli u članu američkoga programa za Katoličke studije i stručnjaku za etiku u Američkome centru za javnu politiku čiji se rad usredotočuje na primjenu katoličkog socijalnog nauka u širokom spektru suvremenih političkih i kulturnih pitanja. Riječ je o Stephenu P. Whiteu koji je studirao politiku na Sveučilištu u Dallasu i filozofiju na Američkome katoličkom sveučilištu u Washingtonu D.C... 



 
White je diplomirao na Sveučilištu St. Patrick u Londonu, a njegovi eseji i članci objavljivani su u National Review Online, Huffington Post, Magnificat, The Catholic Herald (UK), The Daily Caller, TheCatholicThing.org i FirstThings.com. Redoviti je suradnik i CatholicVote.org. Od 2005. koordinator je trotjednog seminara Tertio Millennio  o socijalnom nauku Katoličke Crkve s naglaskom na misli sv. Ivana Pavla II., koji se održava svakog ljeta u Krakovu. S njim smo razgovarali o posjetu pape Franje SAD-u, smrtnoj kazni, rasizmu te američkom društvu općenito...

Poštovani gosp. White, u svome jedanaestom međunarodnom pastoralnome posjetu papa Franjo je posjetio Sjedinjene Američke Države. Možete li nam ukratko reći kakvi osjećaji vladaju među Amerikancima dok ugošćuju Svetoga Oca?

Neopisivo, bolje rečeno, neizbježno je zanimanje Amerikanaca, i to ne samo katolika, nego i građana drugih vjerskih provenijencija za ovaj pohod. Svijet je izgubio ćudoredni kompas; kako evanđelje veli: ovce tragaju za svojim pastirom (usp. Iv 10,3), a čini mi se da smo ga svi na svoj način prepoznali i pronašli u papi Franji.

Spomenuli ste nekatoličko američko pučanstvo. Zanima nas kakvo je zaista nekatoličko društveno političko mnijenje prigodom Papina posjeta Sjedinjenim Državama?

Morate znati da zanimanje za papu Franju nadilazi crkvene granice. Političari koji iz Papina posjeta pokušavaju izvući svoju stranačku korist uvidjeli su da to ovoga puta nije lagan posao. Papa je govorio o politici, ali na izrazito nestranački način. Papa nema stranačkih miljenika. Ono što naglašava jest dijalog i suradnja.   

Iz pojedinih američkih informativno-medijskih kuća često se može čuti kako je papa Franjo prerušeni socijalist ili komunist... Možete li to komentirati?

Oni koji promatraju i analiziraju Svetoga Oca kao ideologa jesu obično pojedinci koji ne mogu ili ne žele gledati stvarnost kakva jest, nego ju vide isključivo iz svojih vidokruga ideoloških kategorija. Takve pritužbe najčešće puno više otkrivaju njih same negoli Papu.

U čemu će Papin posjet utjecati na odnose Sjedinjenih Američkih Država i Kube?

U svome obraćanju Kongresu Sveti Otac jasno je izložio da kao Papa vidi dio svoje „obveze” u građenju mostova gdje god je to moguće. Na kraju „pontiff“ i znači mostograditelj.

Takozvani „jednospolni brakovi“ tema su velikih prijepora u Sjedinjenim Državama. Nedavno pritvaranje gradskog matičara zato što je odbio vjenčati homoseksualce izazvalo je mnoštvo reakcija, ali i odobravanja. Kakvo je Vaše mišljenje o katolicima koji podržavaju jednospolne brakove?

Nažalost, brojni katolici u Sjedinjenim Državama podržavaju jednospolne brakove. Ova potpora pokazuje kako je važno za Crkvu pokazati istinsku ljepotu braka i obitelji, a to znači prikazati kršćanski brak u perspektivi ljubavi kao bolju alternativu trivijalnoj seksualnoj revoluciji. Papa Franjo veli da je potpora kršćanskoj obitelji primarna svrha njegova posjeta Americi.

Sjedinjene Američke Države poznate su po svojoj visokoj razini demokracije, a u isto vrijeme provode zakon o smrtnoj kazni i doživotnom zatvoru za ne tako ozbiljna kriminalna djela...

Prvi razlog zašto je smrtna kazna ustrajna u SAD-u jest taj što je njegova provedba zaštićena Ustavom kojega je teško promijeniti. Drugi razlog je da svaka od 50 država ima svoj vlastiti sustav kaznenog pravosuđa. Neke države su odustale od zakona o smrtnoj kazni, dok druge nisu. Poziv katoličkih biskupa vodeći je glas za promjenu zakona s ciljem dokinuća smrtne kazne – njihov uspjeh nedavno je zabilježen u državi Nebraska – čiji napor je podržao i pohvalio sam papa Franjo prigodom svojega obraćanja Kongresu.

Svakodnevna ubojstva afroameričkih maloljetnika u režiji državne policije te njihovi sve glasniji povici i prosvjedi, a pogotovo oni posljednji u Fergusonu, vratili su nas u žižu rasističkih podjela u SAD-u. Je li rasizam još uvijek naglašen u Americi i podržavaju li ga poneki politički lideri u društvu?

Rasizam je, nažalost, stara rana našega društva i to tako duboka da zarasta vrlo sporo. Zarastanje je tim teže zato što je s jedne strane neprekidno nijekan kao društveni problem, a s druge strane lukavo potpirivan radi sitnih političkih bodova.

Za većinu svjetske populacije Sjedinjene Države su privlačne zbog svoje slobode misli i demokratičnih stajališta, ali i odbojne zbog svoje vanjske politike koja se, iz određenih političkih krugova, smatra ozbiljnom prijetnjom svjetskome miru. S ovog potonjeg stajališta, kakav bi bio Vaš komentar na poznatu maksimu da je SAD „svjetski policajac“?

Daleko od toga da vanjsku politiku Sjedinjenih Država ne treba kritizirati, ali joj, isto tako, ne koristi teza da svaka zemlja u razvitku, na jedan ili drugi način, poradi mira i sigurnosti ovisi o njoj. U svemu tome vlada i svojevrsna hipokrizija kada se kritizira američka vojna moć, a u isto se vrijeme zna da stabilnost pojedinih zemalja nužno ovisi o njezinoj zaštiti i njezinim sigurnosnim mjerama.

Dok se pripremate za nadolazeće predsjedničke izbore u SAD-u koje će, s velikim zanimanjem, pratiti većina svjetske populacije, kakav bi predsjednik, prema Vašem mišljenju, najbolje odgovarao sadašnjim potrebama američkoga društva? 

Demokracija se oslanja na karakter ljudi, a u karakteru ljudi američka demokracija pokazuje kako svoju slabost, tako i žilavost. Predugo je u temeljnoj dinamici američke politike bilo potezanja konopa između države i tržišta: s jedne strane ova prva želi više državnosti, a manje tržišta, a s druge strane ova potonja želi više tržišta, a manje državnosti. Vođa koji će svratiti pozornost na demokratsko društvo – prostor između pojedinca i države u kojem se odvija najveći dio našeg zajedničkog življenja – lider je koji će biti sposoban započeti s liječenjem američke politike.

Prema Vašem mišljenju, koji je razlog da je, ove godine, papa Franjo izabrao baš SAD za svoj pastoralni pohod?

Svjetski susret obitelji događaj je koji se uklapa u središnju temu Bergoglijeva pontifikata. Susret je od 22. do 25. rujna održan u Philadelphiji. Sveti Otac je došao u Ameriku otvoreno podržati ovaj svjetski susret obitelji. Konačno, papa Franjo je rekao da bi svaki pastir trebao vonjati po svojim ovcama. Tako, dok očito ima veliku ljubav prema ivičnjacima svoga tora, gdje živi od 70 do 80 milijuna njegovih "ovaca", a koje još nije posjetio i koje još dobro ne poznaje, Papa se želi pobliže susresti s ovim svojim nemirnim stadom koje, pokatkad u pometnji i plahosti, ipak pripada njegovoj brizi.  

petak, 27. listopada 2017.

Župa Domanovići: jaka vjera, kamen, pjenušac i vino


Otprilike 7 km od Čapljine prema istoku, na putu za Stolac, svoje mjesto pod vrelim hercegovačkim suncem našla je vjernička zajednica u Domanovićima. Iako se župa nalazi u blizini plodne neretvanske doline, krajolikom ipak prevladavaju poslovični hercegovački krš te gotovo nepregledni vinogradi koji se protežu na sve strane. Dok ljeto na izmaku sredinom rujna i dalje pokazuje svoju snagu nemilosrdno pržeći, Domanovićani se ne predaju. Kao da su svi izvan kuća na poslovima pa je sve vrlo živahno i za vrijeme velikih vrućina...








 
 
Prije svakog reportažnog puta redakcija Tjednika se uvijek pripremi iščitavajući zanimljivosti i podatke o određenom podneblju. Prva stvar koju smo uočili o Domanovićima je činjenica da se na internetu ne mogu naći gotovo nikakvi podatci o župi, osim onih nekoliko osnovnih, i to na web-stranicama susjednih župa. Ista je situacija i s čitavim mjestom. Izgleda kako tamošnji žitelji nisu zainteresirani za svoju prezentaciju na internetu mimo web-stranice Općine Čapljina. Jedine zanimljivosti koje smo mogli saznati o Domanovićima nalaze se u postrojenjima Vina Zadro, tj. njihovoj web-prezentaciji i vezani su upravo za vina.
Domanovići se mogu pohvaliti najvećom bačvom vina u cijeloj BiH, pa sve do Zagreba i Iloka, te domaćim pjenušcem Domano. To se mora vidjeti i kao zanimljivost, ali i kao dobar pogon koji zapošljava više desetaka radnika što je danas osnova za život.

Tehnički problemi

Nakon kraćeg puta iz pravca Stoca došli smo u župu Domanovići. Tamošnja moderna crkva kao da izvire iz vinograda kojima je gotovo okružena. Vrata župne kuće bila su širom otvorena, a unutra su nas dočekali župnik don Gordan Božić i mladić Marko Martinović. Prema župnikovim riječima, Marko je jedan od ponajboljih njegovih suradnika. Završio je srednju školu i predao papire za bogosloviju...
„Sluša li župnik“, gotovo odmah smo pitali kada je don Gordan napustio prostoriju. „Župnik sluša, ali mi ne“, odgovorio nam je u šali Marko koji se nada kako će upisati bogosloviju.
Prije nego smo započeli razgovor sa župnikom, Marko je otišao svojim poslom, možda se malo i uplašio kamera. Don Gordan nam je potom pomogao da popravimo stativ za kameru bez koga važni dio reportaže iz Domanovića ne bi mogao biti realiziran, a to je videoprilog te najava za Facebook stranicu Katoličkog tjednika.

U ratu je crkva gorjela

Nakon što smo riješili male tehničke probleme, razgovor je mogao krenuti svojim tijekom. „Župa pripada Stolačkom dekanatu, Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, a posvećena je sv. Josipu Radniku. Utemeljena je 1969., i to od dijelova triju susjednih župa: Blagaja, Prenja i Klepaca. Gradnja crkve započela je 1975. jer se u ondašnjoj državi nije odmah mogla dobiti dozvola“, rekao nam je na početku don Gordan.
Tri godine poslije biskup Petar Čule blagoslovio je crkvu, pa se može reći kako tamošnji puk voli svoju župu. Tomu u prilog ide i činjenica da je zemlju za gradnju darovala obitelj Mate Buntića koji je nažalost preminuo nekoliko dana prije našeg dolaska u Domanoviće.
Važno je napomenuti kako su 1992. zapaljene i župna kuća i crkva, a narod je izbjegao. Sva sreća, oslobađanje hrvatskih krajeva uslijedilo je nakon nekoliko mjeseci pa Domanovićani nisu dugo bili izbjeglice.

Šuškovo Naselje

Razgovarajući o broju župljana, zaključili smo kako su Domanovići zanimljivi i gledajući u statističke podatke. Prije posljednjeg rata 1991. župa je imala 908 stanovnika, a danas 3 000 u 870 kućanstava. Za vrijeme osnivanja župe bilo je oko 400 stanovnika pa se može reći da se broj vjernika višestruko povećao za relativno kratko vrijeme koje je obilježio progon,  paljevina crkve te blago iseljavanje.
„Može se reći kako su dvije trećine župe doseljenici, zapravo hrvatski prognanici iz ostalih dijelova BiH. Imamo staru jezgru naselja: Bivolje Brdo, Domanovići, Krč, Hotanj, Modrič, Počitelj-Brdo i Ševaš Polje. Potom je izgrađeno Šuškovo Naselje u kojem su smješteni prognani“, rekao nam je don Gordan te naglasio dobru suradnju s mladim laicima koji pomažu u župi. Inače, prognani se dijelom nalaze i u selu Modrič i dobro su se uklopili. Možda malo klima smeta, ali u posljednje vrijeme i u Bosni je veoma vruće ljeti.
Šuškovo Naselje se dva desetljeća po sarajevskim, pretežno lijevim i liberalnim, medijima predstavlja kao negativni primjer raseljavanja Hrvata prouzrokovan pogrešnom politikom „njihovih političara“. Stvar je sasvim jasna: Nitko ne bi napuštao svoj obiteljski dom, svoje mjesto ili grad da na to nije bio primoran. Ti ljudi su se snašli, imaju svoje domove, privrjeđuju i čine jednako vrijedan dio župe kao i domicilni vjernici.

„Muška“ i „ženska“ vjenčanja

Zanimale su nas statistike jer se iz njih dosta toga može iščitati. U maticama krštenih za proteklu  godinu stoji podatak kako je 30 djece dobilo sakrament krštenja, dok je umrlih 31. Župnik naglašava kako se može reći „da smo tu negdje“.
„Krizmanika je bilo 49, a vjenčanja 25. Kako narod ovdje voli reći, postoje muška i ženska vjenčanja i u tom segmentu župa je 'na nuli' budući da se približno isti broj vjernika odseli i doseli nakon vjenčanja. Mlade odu u druge župe gdje su im supruzi, dok muževi u Domanoviće dovedu mlade iz drugih župa“, rekao nam je don Gordan i napomenuo kako postoji nekoliko parova koji su nakon vjenčanja otišli u zapadnu Europu. Također postoji i problem kompletnog iseljavanja čitavih obitelji.
„Tendencija je iseljavanja, u ovom trenutku dok pričamo, već neki traže prostor za odlazak“, naglasio je župnik i dodao kako situacija nije još uvijek alarmantna jer ima oko 350 djece u osnovnoj školi. Ta je brojka zaista velika jer postoje župe čiji je sveukupni zbroj vjernika i manji. Većina studenata kojih ima 60-ak planira ostanak u gradovima gdje su završili studije. Na svu sreću mnogi fakultete završavaju u Mostaru pa se može reći da su blizu i da će se neki i vratiti.
U župi postoje i 93 obitelji koje imaju samo jednog člana, većinom starijih, ali ima i mlađih koji nisu oženjeni te oko 100 obitelji s dva člana. Svijetla strana župe je činjenica da je prosjek djece po obitelji 3,4, dok je najbrojnija obitelj ona s 11 djece.
Na teritoriju župe ima oko 250 muslimanskih obitelji koje imaju svoju džamiju. Problema nema među Hrvatima i Bošnjacima, međutim župnik se još nije upoznao s mjesnim imamom.

Vjerski život

Župa ima, uvjetno rečeno, dvije filijalne crkve. U Šuškovu Naselju izgrađen je pastoralni centar u kojem se slavi misa svake nedjelje, a na prostoru Hotanja, što će obuhvaćati i Modrič te Počitelj-Brdo, započeta je gradnja dosta velike crkve (30x25 m.). Tome dijelu župe gravitira 350 obitelji i baš čine jednu lijepu cjelinu te je odluka o gradnji crkve u skladu s pastoralnim potrebama tog kraja.
„Osim kateheze imamo rad s pjevačkim zborovima, mješovitim zborovima i klapu čiji članovi redovito dolaze na probe i pjevaju na misama. Iz toga imamo ministrantski zbor s oko 40 dječaka i djevojčica. Postoji i sekcija za mandoline i gitare koju vodi jedan laik. Iznimno su aktivni te se njihov rad koristi u crkvi. Osim toga imamo i HKUD Sv. Josip Radnik. Sudjeluju na brojnim domaćim i inozemnim smotrama, a postoje 10 godina“, rekao nam je don Gordan i napomenuo da osim tradicionalnih svibanjskih, listopadskih pobožnosti, križnog puta, krunica i zornica posebnost kraja je klanjanje pred Presvetim svakog četvrtka u svibnju i u listopadu, a ostalim mjesecima svakog prvog četvrtka.
Župnik posebno naglašava rad mladih koji izvrsno isprate svaku akciju, volontiraju za trodnevnicu što je jako velik projekt. Glede karitativnog djelovanja, postoji udruga Sv. Josip koja je osnovana pri župi, ali sada radi samostalno i pomaže i obilazi ljude koji su u potrebi. Negdje oko 50 obitelji treba takvu vrstu pomoći.
Što se tiče duhovnih zvanja, važno je napomenuti kako će dogodine biti jedna mlada misa, jedna djevojka je otišla kao kandidatica u samostan Služavki Malog Isusa, te Marko čiji su papiri za upis „u procesu“. Jedan od poznatijih župljana je don Vjeko Božo Jarak koji je u svećeničkom domu u Varaždinu, inače veliki ljubitelj umjetnosti preko kojega je dosta župa dobilo umjetničke radove.
Na kraju smo se vratili na početak i pričali o projektu pokretanja župne web-stranice što don Gordan planira, a veliku pomoć u tome će mu činiti diplomski rad Zorana Juke koji se tiče povijesti župe. Nažalost, veliki dio podataka je izgorio u ratnom požaru.
Nakon razgledanja skladno uređena interijera crkve ostavili smo župnika njegovim pastoralnim obvezama i vjernicima koji su počeli pristizati, te se zaputili ka vinogradima i tvrtki Vina Zadro gdje smo razgovarali s direktorom prodaje Ivanom Drežnjakom.

In vino veritas

Iako je Ivan Mostarac, većina radnika su „lokalci“. Kompanija pomaže mnogim mještanima i šire otkupljujući njihovo grožđe te zapošljavajući desetke ljudi koji se brinu o svim aspektima vezanim za vinovu lozu kao što su rezidba, branje...
Vinarija osim što proizvodi autohtone sorte poput Žilavke i Blatine, poznata je i kao prva vinarija u BiH koja je proizvela domaći pjenušac nazvan Domano. Tvrtka je osnovana 1996., a izgradila je vinariju na temeljima vinarskog podruma nekadašnjeg holdinga HEPOK simbolizirajući na taj način, ne samo početak obnove devastiranog, nego i vjeru u kvalitetu grožđa i vina ovog podneblja. Od 2004. vinarija ulazi u strateško partnerstvo s tvrtkom MCI d.o.o Široki Brijeg, čime dodatno pojačava svoju prisutnost na tržištu.
Ponosni su vlasnik najveće drvene bačve u BiH, kapaciteta 16 230 litara, koja se nalazi u podrumima. Bačva je napravljena 1998. od hrastova drveta. Dugogodišnju tradiciju proizvodnje kvalitetnih vina vinarije Zadro potvrđuju i brojne domaće i međunarodne pohvale i nagrade.
Lijepo je reportažu završiti nekim pozitivnim primjerom iz života, a uspješna tvrtka je upravo to što hrvatskom narodu treba jer ona omogućava ostanak brojnih obitelji što bi trebao i biti središnji cilj svima: ostati svoji na svome.


Najmodernija oprema za punjenje boca s vinom

Prema web-stranici tvrtke, osim vinograda Vinarija Zadro posjeduje modernu vinariju kapaciteta 15 000 hektolitara, gdje od svih sudova najviše dominira drvo te inox, plastificirani metal i beton. Primarne funkcije vinarije su prerada, obrada i njega vina te finalizacija s punjenjem boca. Vinariju upotpunjuje prostor za prijam i preradu grožđa, prostor za vrenje, njegu i doradu vina te prostor za punjenje vina u boce. Instalirana oprema u vinariji dolazi od eminentnih svjetskih proizvođača, a punjenje se vrši na automatskoj liniji na trenutno najsuvremeniji način ispiranjem boca, zaštitom grla boce neutralnim plinom prije njezina zatvaranja, dolazi se do finalnog proizvoda spremnog zadovoljiti najzahtjevnije konzumente vina.

Autocestom kroz naselje

Šuškovo Naselje izgrađeno je i naseljeno nakon što je potpisan Daytonski sporazum. U naselju je 2012. bilo 220 kuća i više od 1 000 stanovnika uglavnom prognanih Hrvata iz Srednje Bosne i Konjica. Važno je napomenuti kako njegovi mještani ponovno nisu imali mira nakon što su se spasili ratnih strahota i života u strahu. Postojanje ovog naselja bilo je ugroženo prijedlogom Ministarstva prometa Federacije BiH od 2012. jer je trasiralo područje autoceste na koridoru Vc proizvoljno, a da nije uopće stručno analiziralo niti uvažilo stvarno stanje na terenu. Također je problem ležao u tome što se predložilo da bi koridor obuhvatio 2 km umjesto dosadašnjih 500 m, odnosno kako u tom prostoru ne bi smjelo biti naselja. Povrh toga, područje koridora bilo bi izvan domašaja općinske vlasti, pod izravnom nadležnošću Federacije BiH.