četvrtak, 23. veljače 2012.

Bog pomaže onoliko koliko mu to čovjek dopusti

Vjerojatno je svatko od nas barem jedanput u svom životu iskusio što znači biti bolestan i ovisiti o pomoći drugoga. Mnogo ljudi bolest iskusi i na drugi način živeći za bolesnika: danonoćno se brinući o njemu. Svjetski, sedamnaesti po redu,  dan bolesnika koji se obilježava 11. veljače bio je povod za razgovor s poznatom sarajevskom pedijatricom mr. Vericom Mišanović. Gđa Verica je rođena u Sarajevu prije 40 godina, gdje je završila osnovnu i srednju školu te diplomirala na Medicinskom fakultetu 1991.  Pripravnički staž je obavila u ratnom Sarajevu. Trenutno radi kao liječnik specijalista – pedijatar na Odjelu intenzivne njege na sarajevskoj pedijatriji. Uz to je i Viši asistent na Medicinskom fakultetu, predavač na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji te profesor u Srednjoj medicinskoj školi u KŠC-u.
 

Možete li opisati svoj profesorski rad na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji? Razlikuje li se predavanje na Teologiji od predavanja na drugim fakultetima?

Ponuda da radim kao predavač na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji me iznenadila, pomalo uplašila da li ću ja to moći uspješno obaviti, ali istovremeno pred mene postavila izazov i želju da se dokažem! Nakon prvog susreta kojim je dominirala "pozitivna" trema shvatila sam razlike ne postoje! Pred sobom imate mlade, pametne ljude, željne znanje, spremne da učei steknu znanja koja će im olakšati njihovo poslanje. Od srca se želim zahvaliti i tadašnjem rektoru prof Anti Ćosiću na srdačnoj dobrodošlici, kao i prof Klari Ćavar.

Kako se danas može promatrati odnos između kršćanske teologije i medicine?

Kao i uvijek. Kada to kažem mislim na prve stranice Biblije u kojima je Isus činio čudesa vraćajući vid slijepim, sluh gluhim i činio da hromi ponovo hodaju.... Mislim na proroka Elizeja koji je dječaku vratio život upuhujući mu zrak u usta...
Čovjek kada bira poziv liječnika, ustvari je već izabran da to bude, i samo slijedi sudbinu. Mislim da je tu velika sličnost između poziva posvećenog života i liječničkog poziva.
Sada su tu neki novi ljudi, moderna oprema, lijekovi ali cilj isti pomoći čovjeku patniku slijedeći prvog i najvećeg liječnika duše i tijela Isusa.

Postoje li u medicinskim krugovima tendencije «isključivosti» u smislu dokazivanja kako teologija i medicina nemaju dodirnih točaka? Nasuprot njima stoje oni koji tvrde kako je Biblija «najbolja medicinska knjiga»? Možete li reći nešto o tome?

Najvjerovatnije to ovisi o tome kako se liječnik kao osoba osjeća, vjeruje li u Boga ili ne. No, bez obzira na to,malo je liječnika koji kada imaju teškog pacjenta makar i nesvjesno ne zavape :"Bože pomozi!" To nije formalno, svi mi u borbi protiv smrti očekujemo da se desi čudo, a tko može napraviti čudo? Što se tiče Biblije kao "najbolje medicinske knjige" onomu koji vjeruje ona to doista i jeste, najbolja knjiga za zdravu dušu! Naravno, medicina, lijekovi, napredak znanosti omogućili su produžetak života, poboljšali njegov kvalitet. Ja smatram da "isključivosti" ovdje nema mjesta.

Može li se terapijska kvaliteta teologije isključiti prilikom liječenja osoba kao cjeline?

To ovisi od samog pacijenta. Ukoliko pacijent izrazi želju da mu se u bolnicu pozove svećenik, to treba poštovati. Pacijent koji čvrsto vjeruje mirnije je, manje se žali na svoju sudbinu, vjeruje da će Bog učiniti kako je najbolje i lakše se miri čak i sa smrću vjerujući da to nije kraj nego samo prelazak u neki drugi, bolji, vječni život.

Teologija ima svoje dušobrižničke korijene u Isusovoj dušobrižničkom djelovanju. Kolika je važnost korištenja dostignuća medicinskih znanosti za teologiju i obratno?

Kada bi se isto pitanje postavilo teologu, odgovor bi vjerojatno glasio korist je ogromna. Ali teologija i suvremena medicinska znanost vrlo često imaju različite poglede na neka dostignuća npr. kloniranje, vantjelesna oplodnja, transpantacija. Gledano sa moralno- teološko stajališta i učenja Crkve neka od ovih dostignuća potpuno su nespojiva sa učenjem Crkve. Stoga je teško u nekoliko rečenica odgovoriti na ovo pitanje.

Na koji se način naše društvo odnosi prema bolesnim osobama? 11. veljače je Svjetski dan bolesnika koliko on odjeka ima u našoj svakodnevici?

Zašto se svaki put pitamo o načinu kako se društvo odnosi prema bolesnim osobama? Upitajmo se jednom kako se svaki pojedinac, a tu računam Vas i sebe odnosimo prema bolesnicima? Pri tome ne mislim na moj liječnički poziv za koji dobijam plaću.
Koliko bolesnih osoba imamo u svom susjedstvu ili obitelji? Kada smo ih otišli obići, saslušali njihove tegobe, pokušali ih ohrabriti lijepom utjesnom riječi i toplim osmjehom... To je naša svakodnevica, ja tu ne čujem jeku pa prema tome nema ni odjeka. Kada bi svaki od nas pokušao učiniti nešto za bolesnog čovjeka onda bi i odnos društva bio bolji. Mi smo društvo!

Što liječnika, osim njegove stručne spreme, razlikuje od drugog čovjeka u njegovom odnosu prema bolesniku?

Isto što i svećenika, mislim da je postati i biti liječnik poslanje, a ne zanimanje.

Pored obveza pacijenata postoje i njihova prava. U našoj zemlji koliko mi je poznato ne postoje udruženja koja bi pacijente upozorila na njihova prava. Kako poraditi na recimo boljoj informiranosti i komunikaciji između pacijenata i zdravstvenih djelatnika što je jedno od osnovnih prava?

Mi na žalost živimo u zemlji gdje su mnogi životni prioriteti neriješeni. Mnogo je obespravljenih u raznim životnim oblastima, neriješena stambena pitanja, pravo na rad, školovanje i sl. Veliki i neefikasan činovnički aparat. Samo u FBiH imamo deset kantonalnih Ministarstava zdravlja, isto toliko ministara i njihovih pomoćnika. Stoga mislim da ovo pitanje treba uputiti na te adrese.
Ono što želim naglasiti, a sa čim sam se sustretala kroz liječničku praksu, nijedan liječnik neće vratiti bolesnog čovjeka a da mu prethodno ne pruži adekvatnu pomoć, bez obzira na tzv "papirologiju" o liječenju izvan matičnog kantona.


Zdravstvena njega postaje sve skuplja. Što učiniti kako bi se taj rast cijena zdravstvenih usluga spriječio jer ne smijemo dozvoliti da na kraju zdravstveno osiguranje postane privilegija samo odabranih?

Mislim da i ovo pitanje morate uputiti na naprijed navedene adrese! Kod liječnika nema privilegiranih, samo bolesni kojima treba pomoći.

Vrstan pastoralni djelatnik treba biti i dobar psiholog. Što mislite izučava li se dovoljno predmet psihologija na teološkim fakultetima?

Ja na žalost nemam uvida o tome koliko se psihologija izučava na teološkim fakultetima. O tome morate pitati profesore psihologije i same studente teologije. Ono što ja mogu reći znanja iz psihologije nikad nije previše.

Iz Vašeg iskustva, u kolikoj mjeri vjera u Boga može pomoći određenom bolesniku?

Teško je odgovoriti na to pitanje, mislim da će Bog pomoći onoliko koliko mu to čovjek dopusti.


Je li potrebno jasno definirati gdje počinje i gdje završava zadaća liječnika u odnosu na svećenika u slučaju određenog bolesnika?

To ne da nije potrebno, to je nemoguće. Isus je bio Veliki svećenik i najbolji liječnik. Mi samo možemo težiti biti što bolji svatko u svojoj oblasti djelovanja, liječnici da liječe tijelo, svećenici dušu i svi zajedno čovjeka.


Nema komentara:

Objavi komentar