Gradić Kreševo smješten je četrdesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva u planinskom području središnje Bosne u uskoj dolini između obronaka planine Bitovnje. Kroz ovaj znameniti gradić, u kojemu su nekoć boravili bosanski vladari, protječe rijeka Kreševčica koja nastaje spajanjem Vranačkog i Kojsinskog potoka.
Čitava kreševska općina zauzima površinu od oko 150 km2, pripada Srednjobosanskoj županiji i oduvijek se isticala kao gospodarsko središte čitavog kraja. Pogledom na zemljovid može se utvrditi kako je Kreševo udaljeno od važnijih prometnica. Najvažnije prometnice općine su Kreševo - Kiseljak i Kreševo – Lepenica - Sarajevo, a u izgradnji je put prema Mostaru preko Tarčina.
Na našem putu ka župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kreševu i franjevačkom samostanu sv. Katarine odlučili smo se voziti prvom dionicom. Put preko Kiseljaka je mnogo krivudao, ali nas je sigurno doveo na odredište.
Upečatljivo crkveno pročelje
Odmah na ulazu u Kreševo shvaćamo kako smo došli u poseban kraj. Na svakom koraku vide se mjesne tvrtke, ispostave banaka i osiguravajućih kuća te mnogi užurbani ljudi. Oni koji ne hodaju rade oko svojih kuća, a kafići, usprkos suncu, prazni su. Shvaćamo kako smo došli u općinu za koju statistike kažu kako nema nezaposlenih. S glavne ceste, u daljini, vidi se križ na brdu, i on nam služi kao putokaz prema crkvi i samostanu.
Prilazeći crkvi odmah smo zamijetili kip fra Grge Martića, bosanskog fratra koji je zadužio ovaj kraj, ali i čitavu Bosnu. Crkva ima upečatljivo pročelje na kojem je, kako smo kasnije saznali, 1974. Ivo Dulčić izveo pet tema u mozaiku: „Sv. Katarina“, „Sv. Leopold“, “Sv. Nikola Tavelić“, „Sv. Franjo Asiški“ i „Gospino krunjenje“. Po njegovom nacrtu naknadno je izveden i ogromni vitraj. Na zakazani sastanak sa župnikom fra Ivanom Pervanom uranili smo, stoga smo zatekli zatvoren samostan. Poslije, u razgovoru s vikarom fra Ivom Bošnjakom, saznali smo kako župnik ipak neće stići u predviđeno vrijeme zbog nepredviđenih obveza prema župi. Vikar fra Ivo je mladomisnik i na župi je relativno kratko, a mladu misu je slavio u Rami – Šćitu.
Budući da je imao „odobrenje“ pokazati sva blaga koje kriju samostan i crkva u Kreševu, nismo gubili vrijeme.
Muzej franjevačkog samostana
Naša prva postaja u obilasku župne crkve i samostana je bio muzej. U njemu je postavljena iznimno vrijedna zbirka minerala i kristala s kreševskog područja, arheološka zbirka iz pretpovijesnog i antičkog doba, kao i numizmatička zbirka. Tu se čuvaju i mnogobrojni kaleži, kadionice, kandila i svijećnjaci, uglavnom rađeni u srebru. Najvredniji predmeti potječu iz vremena od 15. do 19. stoljeća. Od tekstilnih predmeta u riznici nalazi se nekoliko kazula iz 17. i 18. st. talijanskog i francuskog podrijetla te jedan francuski plašt, izrađen između 1715. i 1735.
Premda je samostan zajedno sa svojim fratrima prošao burna vremena kroz svoju dugu povijest, kreševski su fratri uspjeli sakupiti rijetke, vrijedne i zanimljive izloške koji daju prilično jasnu sliku života ljudi na ovim prostorima tijekom proteklih stoljeća. U muzeju se, među ostalima, mogu vidjeti i izlošci uskrsnih jaja. Oni pokazuju bogatu tradiciju bojenja i ukrašavanja jaja, još jedan od zanimljivih običaja ovoga kraja koji se ogleda u „potkivanja jaja“.
Iako nam se župni vikar na početku ispričao jer je novi na župi te kako možda neće znati odgovoriti na sva pitanja, na kraju smo shvatili kako je ipak dobro upućen u povijest župe koja za njega predstavlja prvi dodijeljeni pastoralni zadatak. Ono što nije znao odgovoriti pronašli smo u knjizi “Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana“ koju nam je poklonio.
U obilasku muzeja pokazali smo razočaranje jer smo vidjeli na tisuće raznih izložaka, od kojih neki imaju neprocjenjivu vrijednost, skučenih u prostorijama samostana s neadekvatnim osvjetljenjem i rasporedom. Fra Ivo nas je razveselio informacijom kako je uskoro planirana gradnja pravog muzeja koji će biti smješten uz samostan. Ova zbirka zaista to zaslužuje i nadamo se kako će u što skorijem vremenu muzej dobiti potreban prostor. Državne institucije svih nivoa moraju pokazati zainteresiranost pomoći. Zasigurno ćemo pratiti razvoj situacije.
Spomen-soba fra Grge Martića
Svoj hod kroz samostan nastavljamo u spomen-sobi fra Grge Martića koja privlači pozornost posjetitelja, prije svega zato jer je sačuvala autentičnost. Nastala je nakon smrti fra Grge kada su njegova subraća odlučila na taj način sačuvati uspomenu na ovog velikana. Osim namještaja kojim se fra Grgo nekada služio, u sobi se nalaze darovi poznatih ličnosti, priručna knjižnica, lovačke puške, razni upotrebni predmeti, odličja, rukopisi, pisma... Tako se u ormaru s fra Grginim knjigama nalazi 159 naslova, tu je stol s ladicom, kupljen od Omer-paše Latasa, medaljoni pape Lava XIII., medaljon generala Franje Alojza od Parme. Gledajući u lovački pribor i medvjeđe krzno na zidu shvaćamo kako je fra Grga Martić bio strastveni lovac. Među raznim trofejima i izlošcima nalazi se i sablja koja je bila dar bana Josipa Jelačića.
Fra Grgo se, osim kao svećenik, istaknuo u književnom i prosvjetnom radu te u političkom djelovanju. Bio je aktivni sudionik u političkim i kulturnim događanjima svog vremena, osobito tijekom smjene turske i dolaska austro-ugarske vlasti.
Posljednja postaja u našem obilasku ovoga zaista monolitnog kompleksa je crkva Uznesenja BDM koja se nalazi tik uz samostan. Listajući knjige koje govore o njezinoj prošlosti možemo zaključiti kako je crkva (kao i samostan) imala, može se reći, turobnu prošlost. Ako ju već okupatori nisu oštetili, bivala je žrtvom požara ili su je morali rušiti zbog arhitektonskih problema.
Iako je vrijeme utemeljenja kreševskog samostana nepoznato, zna se kako je postojao već u doba bosanskog srednjovjekovlja, a najvjerojatnije je prvotno podignut već krajem XIV. stoljeća. Već tada je, kao i drugdje, uz samostan postojala i crkva izgrađena u gotičkom stilu. Ništa nije poznato o crkvi u vremenima pada Bosne pod osmanlijsku vlast. Po svemu sudeći, u Kreševu nije bilo većih borbi, pa su samostan i crkva uspjeli opstati, ali su pedesetak godina kasnije srušeni. Novi teški udarac dogodio se na Uskrs 1765., dvije godine nakon temeljite obnove, kada su samostan i crkva potpuno izgorjeli. U požaru je izgorjela i sva imovina, uključujući i stare matične knjige, knjižnicu i arhiv, misno posuđe i sve ostalo što se u samostanu i crkvi nalazilo.
Godine 1853. započeta je gradnja nove trobrodne crkve u neoromaničkom stilu. Gradnja je trajala do 1870., a dvije godine kasnije dozidan je i zvonik od 28 metara, a 1924. obnovljena je i unutrašnjost crkve, sagrađene prema nacrtu Karla Paržika. Postavljeni su i novi oltari, a jedan od njih, izveden od betona, bio je i uzrokom „tonjenja“, pa je 1963. srušena, te je potom, po nacrtu Antuna Karavanića, podignuta sadašnja crkva. Gradnja je završena 1970.
Odmah po ulasku u crkvu mogu se vidjeti orgulje s 25 registara izgrađene 1957.
Crkva je duga 38, a široka 17 metara. Samostan i crkva posjeduju i dvadesetak vrlo vrijednih umjetničkih slika, većinom nepoznatih venecijanskih majstora iz XVII. stoljeća: „Posljednja večera“, „Raspeće Kristovo“, „Madona s Kristom“, „Sv. Obitelj s Ivanom Krstiteljem“ (18. st.), „Sveci franjevačkog reda“ (17. - 18. st.). Iz 17. stoljeća je i „Madona s Kristom“ nepoznatog baroknog majstora, te „Posljednji sud“ slikara Baldassare D'Anna. Najznakovitija je slika nepoznatog autora „Bosanska kraljica sa sv. Franjom daruje kreševski samostan Majci Božjoj“, djelo iz 1750. Iznimno vrijednim smatra se kip sv. Katarine (bojeno drvo) nepoznatog talijanskog majstora s kraja 15. ili početka 16. stoljeća. Od modernih umjetničkih, tu je brončano „Raspelo“ Ivana Meštrovića, „Posljednja večera“ (ulje na platnu) Đure Sedera i druge. U crkvi su pokopana i dva biskupa – apostolska administratora: fra Mato Delivić (1666. – 1740.) i fra Marijan Bogdanović (1720. – 1771.), obojica sinovi toga kraja.
Godine 1996. obnovljen je crkveni krov, a 2008. su umjesto starih providnih prozora na bočnim i zadnjoj strani crkve postavljeni vitraji. Crkva nema grijanje, pa se u zimsko doba za vrijeme radnih dana mise slave u samostanskoj kapelici.
Župni vikar nam još kazuje kako u samostanu djeluje desetak franjevaca od kojih su dvojica u mirovini. O samostanu se brine i jedan brat laik te tri časne sestre - Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije.
„Prema popisu posljednjeg blagoslova kuća, župa ima 1.384 obitelji u kojima živi skoro 4.000 vjernika.“ U poređenju s prethodnim godinama, bilježi se lagani pad broja vjernika. Župa ima jedno duhovno zvanje, studenta na franjevačkom teološkom fakultetu u Sarajevu te dvije filijalne crkve posvećene Srcu Isusovu i bl. Nikoli Taveliću“, kazuje nam fra Ivo dok obilazimo prostranu crkvu. Župna crkva je nedjeljom prilično ispunjena, a slavi se šest misa na dan Gospodnji računajući i sv. mise u filijalama. Pri misama pjevaju župljani organizirani u Veliki i Mali zbor. S mladima se radi u župnom i školskom vjeronauku. Jaka je i župna „FRAMA“ koja ima stotinjak članova.
Vrijedni ljudi borave u ovom kraju
Nakon završenog hoda kroz crkvu mislili smo da je tu kraj obilasku župe, međutim, vikar nije mogao izdržati ne odvesti nas do obližnjeg sela Vranci u kojem se nalazi stari rimski mostić i nekoliko prelijepih kuća od kojih neke kao da su „izronile iz daleke prošlosti“. Vozeći se prema selu na zapadnoj i sjeverozapadnoj strani samostana vidjeli smo uređeno samostansko dvorište, kokošinjac, štalu te skoro 200 metara dugačak i skoro deset metara visok potporni zid koji sprečava klizišta.
Nakon nekoliko minuta, asfaltiranom cestom došli smo u selo koje je izuzetno čisto s brojnim opomenama „Ne bacajte smeće!“, što mještani i posjetitelji poštuju. Iako smo tražili, nismo pronašli nijedan otpadak. Kao i na ulazu u Kreševo u ovom malom selu se izgleda ne prestaje raditi, tako svi nešto rade oko kuće, ili na mjesnom puteljku. Uz malo više reklame moglo bi se predstaviti kao pravo etno-selo koje bi zasigurno privuklo mnogo turista. Da ne znamo gdje smo, pomisli bismo kako je riječ o centralnoj Europi. U selu se sukobljava antička gradnja s proizvodima modernoga doba te se tako tik pored rimskog mostića može vidjeti stup ulične rasvjete. Ovo područje zanimljivo je i speleolozima, a među speleološkim objektima posebno se izdvajaju Oberska rupa u Vrancima te pećine Veliki i Mali oklop blizu Kreševa.
Na odlasku iz sela i župe, kada nas je ispraćao vikar fra Ivo, ipak smo slučajno sreli župnika fra Ivana. Uz isprike nam je objasnio kako je bio u iznenadnim pregovorima u vezi s izgradnjom muzeja i grijanja u crkvi. Najavio je kako će muzej izložaka pored samostana biti po vanjskom izgledu „kopija“ samostana. U kratkom razgovoru koji smo imali s njim pohvalio je vjernike ovoga kraja: „Posjećenost misama je velika, narod 'pomaže samostan' i imaju zaista korektan odnos prema svećenicima“. Uz smijeh je potvrdio kako je i odnos svećenika prema narodu korektan i uz uzajamno poštovanje. U to smo se uvjerili prolazeći kroz Kreševo jer su svi pozdravljali župnika i vikara. Izgleda kako u kraju u kojem se mnogo radi, nema vremena za ogovaranja i tračeve.
Župnik fra Ivan je u Kreševu sedam godina, gdje je obavljao i službu vikara te ekonoma, a bio je dugogodišnji kiseljački župnik. Pohvalio je i pučke pobožnosti kojima ovaj kraj obiluje. Nabrojao nam je njih nekoliko: pozivanje na molitvu pomoću „ta-te-a“ (naprava koja je prije služila umjesto zvona koja su bila zabranjena za vrijeme Turaka – nažalost nismo stigli vidjeti kako izgleda, a objašnjavanje nam nije predočilo sliku), blagoslov vatre, unošenje novoga ognja, pobožnost „Gospina plača“ koji su posebni samo za ovaj kraj. Vjernici ovoga kraja zaista drže do tradicije.
Nakon pozdrava s fratrima napuštamo ovu župu i čitav kraj sa željom da svako selo i gradić u Bosni i Hercegovini iskorijeni nezaposlenost i neimaštinu. Samo marljivo radeći i poštujući kršćansku tradiciju predaka možemo preživjeti u današnjem vremenu i krenuti sigurni ka europskim integracijama.
Izdvojeno/
Najsnažniji razvoj Kreševo i njegova okolica doživljavaju u vrijeme samostalne bosanske države. Prvi pisani trag o kreševskim rudnicima srebra, bakra i olova, potječe iz 1381. U Historijskom arhivu Dubrovnika pohranjena je povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaša, nadnevka 12. 8. 1434., u kojoj se prvi put spominje grad Kreševo. Povelja počinje riječima: "U kraljevskom gradu Kreševu...", što svjedoči o njegovom tadašnjem statusu.
Nema komentara:
Objavi komentar