Budući da je glavni grad države obično pust za vrijeme prvosvibanjskih blagdana, a bila je i najavljena cjelodnevna kiša, neradne dane 2011. odlučili smo provesti malo južnije, u Mostaru. Zanimljiv je to grad za turizam, stoga nije ni čudno da mnogi putnici prevale tisuće kilometara puta kako bi vidjeli Dubrovnik i Dalmaciju te između ostalog „skoknu“ i do Mostara kako bi prešli preko Starog mosta, obišli Stari grad i osjetiti taj nadaleko poznati mostarski duh.
Neplaniran obilazak Jablanice
Prvog dana putovanja krenuli smo ranom zorom kako bismo imali dovoljno vremena za obilazak predviđenih gradova i mjesta. Znali smo da je do Mostara iz Sarajeva potrebito nešto više od dva sata vožnje autobusom, međutim, zaboravili smo da živimo u BiH. Jedinstven kvar na autobusu nas je zadržao u Jablanici skoro čitav sat. Renomirani autoprijevoznik koji opslužuje i brojne međunarodne linije je u prometu ostavio vidno ostarjeli autobus koji nije izdržao običnu vožnju do Mostara. Čudan rad motora se osjetio i prije Jablanice, stoga su vidno iživcirani vozači odlučili u Jablanici poraditi na popravci.
Naravno, o isprici ili vraćanju novaca nije bilo ni govora. Dok su vozači bili zavučeni „pod haubu“ kako bi otklonili kvar, mi smo malo prohodali Jablanicom. Je li zbog malo ljepšeg vremena nego u Sarajevu ili zbog blagdanskog ozračja, Jablanica nam se učinila ugodnijom nego prošli put kad smo ovdje bili. Mala crkvica Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije se, dakako, nalazi na istom mjestu kao i prije. Samo se sada ne vidi s ceste jer je nekoliko zgrada izgrađeno tik uz magistralu. Tako je stoljetna crkva otišla u drugi plan. Na trenutak smo pomislili da je ne možemo naći. I semafori su popravljeni, dok je muzej partizanske povijesti restauriran, barem izvana. Iako je bilo jutro, kafići su radili „punom parom“. Riječ je o klasičnom bh. gradiću koji muku muči s besparicom i nezaposlenosti. U misli su nam došli i brojni radnici Granita koji jedva preživljavaju. O njima smo mjesecima prije slušali na vijestima te pratili njihove prosvjede. Nezaposleni radnici zasigurno nemaju razloga slaviti Praznik rada.
Kada je autobus popravljen nastavili smo put ka Gradu na Neretvi. Gužva na ulazu u Mostar i kvar na autobusu su nam poremetili planove. Na zakazano mjesto smo došli nakon dva sata zakašnjenja, stoga nije ni čudno što je rezervirani apartman iznajmljen „bržim“ turistima. Nakon kraćih peripetija, ljubaznošću turističkih djelatnika locirali smo slobodan stan u mostarskom naselju Centar II u ulici Ante Starčevića.
Poslije kratkog odmora i okrjepe sjeli smo u iznajmljeni automobil te odmah krenuli prema našem prvom odredištu - Počitelju. Mostar smo ostavili za cjelodnevni obilazak sljedećeg dana.
Drevni grad Počitelj
Srednjovjekovni je to gradić na lijevoj obali Neretve, tridesetak kilometara nizvodno od Mostara. Izgrađen je na strmoj kamenoj litici rijeke Neretve. Prije rata je imao oko tisuću žitelja. Pripada općini Čapljina. U dokumentu iz 1444. se prvi put spominje kao neretvanski Počitelj. Bio je tada grad Hercega Stjepana. Nakon turskog osvajanja, tijekom 15. i 16. st. mjesto poprima sva obilježja orijentalno-mediteranskog stila, s nizom veoma vrijednih arhitektonskih objekata. Danas se Počitelj s pravom smatra velikim muzejom, jer na jednom mjestu imamo primjere skoro svih vrsta arhitektonskih dostignuća u razdoblju od nekoliko stoljeća.
Od kraja 19. st. grad gubi svoj stari sjaj i postaje „obično selo“. U mjestašcu je sačuvano dosta starina koje se danas nastoje restaurirati i staviti u funkciju razvoja turizma od čega bi šira zajednica imala mnogo koristi.
Od kraja 19. st. grad gubi svoj stari sjaj i postaje „obično selo“. U mjestašcu je sačuvano dosta starina koje se danas nastoje restaurirati i staviti u funkciju razvoja turizma od čega bi šira zajednica imala mnogo koristi.
Arheološke lokacije u i oko Počitelja su: Gomile, Gornje Polje – rimska građevina, kasnoantička utvrda i nekropola, Počitelj, uže naselje – rimsko naselje, Veliki Vidak – oko 100 prapovijesnih tumulusa. Značajni objekti iz turskog razdoblja su gradske zidine, Džamija hadži-Alije sina Musaova, iz 1563. u orijentalnom stilu, Počiteljska kula, Medresa, Han, Hamam, Sahat-kula, kuća Gavran Kapetanovića (danas Umjetnička kolonija). Na brdu Vidar se nalaze katoličko i pravoslavno groblje jedno do drugog.
Ne možemo ne vratiti se opet u povijest. Ugarsko-hrvatski kralj Korvin, uvidjevši opasnost od nadolazeće turske vojne sile i uz pomoć Hercega Stjepana, gospodara Humske zemlje, te uz materijalnu pomoć Dubrovačke Republike, dodatno utvrđuje Počitelj. Punih pet godina kršćanski branitelji Počitelja pružali su otpor turskoj sili, ali 19. rujna 1471. utvrda je pala osvajanjem Hamza-bega i to kao jedno od posljednjih uporišta „hercegove zemlje“.
Nakon turske okupacije Počitelj se zbog svojega strateškog značaja još jače utvrđuje i u sljedećih 450 godina okupacije dobiva orijentalni izgled.
Inače, nakon neuspjele turske opsade Beča, Mlečani su 1693. zauzeli Gabelu i tada Počitelj postaje još važnije strateško mjesto.
Ime Počitelj ukazuje na arhaično porijeklo. Etimologija imena nije riješena niti se zna hoće li ikada biti. Mnogi smatraju da je naziv izveden od glagola počivati; drugi da je ime kastelana toga grada dalo gradu naziv Počitelj; treći misle da je od učenih ljudi poštovana gospoda uvjetovano ime Počitelja; ostali misle da se porijeklo imena Počitelja treba tražiti u mađarizmu čitelj, talijanski cittadela, kao izrazu za grad, utvrdu. Postoje i teorije da ime ima porijeklo i u starogrčkom jeziku.
Bez obzira na neslaganja o etimologiji, početkom 2003. gradsko područje Počitelja proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ovo jedinstveno naselje također je uvršteno na UNESCO-vu listu. Umjetnici iz cijeloga svijeta dolaze na ovdašnju likovnu koloniju kako bi stvarali, a slikaju između ostalog i sjajne crvene narove i smokve koje u izobilju rastu po brdima oko ovog mjesta.
Žitelji Počitelja zasigurno žive od turizma, stoga nije ni čudo kako su svoje aktivnosti i dnevne poslove podredili uslužnoj djelatnosti i prodaji suvenira. Čak su i djeca uključena u posao, pa tako prodaju radoznalim turistima „fišeke“ punjene jagodama, trešnjama i ostalim voćem, suvenire, sokove... Gradić na kosini je lijepo uređen i dobro popločan. Žitelji su susretljivi prema turistima, od mladog do starog.
Šetajući Počiteljem uzduž i poprijeko došli smo do utvrde. Prema podacima koje smo pročitali sa službene table kod spomenika, počiteljska utvrda se početkom 14. st. sastojala od male kule s oborom, ali je padom Gabele dosta proširena. Glavna Gavran-kapetanova kula je nadzidana, naselje opasano bedemom, iskopan je jarak i izgrađene su još dvije kule – tabije. U naselje se ulazilo kroz dvoja mala vrata – kapije. Utvrda je posjedovala i tajni prolaz za bijeg. Dolaskom austrougarske vlasti veliki dio bedema je porušen, a gradić gubi stari sjaj.
Nismo mogli ne ući u kulu iako je izrazito teško i nesigurno hodati po njoj. Izvana mjesto izgleda izrazito čisto, ali unutar kule su gomile smeća i prašine koja otežava hodanje, ali i disanje. Kada se izuzmu te negativnosti, kula nas zaista vraća u srednji vijek. S nje se vide čitav grad i dolina Neretve, stoga nije ni čudo da je naselje bilo toliko strateški važno u svoje doba.
Nakon okrjepe u obližnjem restoranu napuštamo Počitelj i krećemo ka Hutovom blatu.
Park prirode Hutovo blato
Baš kada smo pomislili da ne može biti ljepše od Počitelja, prirodne ljepote opet iznenadiše! U lijepom parku prirode močvarno podneblje, unikatne ornitološke zbirke u jednoj od najljepših priča hercegovačkog podneblja uopće, svjedoči o ljepoti Božjeg stvaranja. Kako bismo našli kompromis između ljudskom rukom sagrađene utvrde i „Božjim prstom“ stvorene prirodne ljepote, nećemo se usuditi usporediti Počitelj i Hutovo blato.
Čudesna submediteranska močvara ne krije samo ljepotu flore i faune u svom neretvanskom koritu pod mediteranskom klimom, već je i jedinstveno arheološko nalazište ilirskih brodova starih oko dvije tisuće godine.
Poznato je od davnina kao zelena oaza, s obiljem vode u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Močvara je zanimljiva i značajna s ornitološkog, ihtiološkog, znanstvenog, ekološkog i turističkog stajališta.
Hutovo blato se smatra jednim od najvećih zimovališta ptica na području Europe. Teritorijalno pripada općinama Čapljina i Stolac, a prostire se na močvarnom, ravničarskom i brdovitom terenu, s nadmorskom visinom od jednog do 432 metra nadmorske visine.
Ovo područje udaljeno je 15-ak kilometara od Jadranskog mora, pa je zato pod velikim utjecajem sredozemne klime. Zbog izrazitog značaja i ljepote, Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1995.
Ovo područje udaljeno je 15-ak kilometara od Jadranskog mora, pa je zato pod velikim utjecajem sredozemne klime. Zbog izrazitog značaja i ljepote, Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1995.
Slijevajući se u udoline i depresije, kraške ponornice i površinske vode s okolnih područja stvaraju veći broj jezera, jaruga, plesna i rijeku Krupu te osiguravaju visoku razinu podzemne vode. To utječe na pojavu stalnih i povremenih izvora i vrela.
Jezera Hutova blata predstavljaju prave kriptodepresije jer se dna pojedinih jezera nalaze ispod razine mora (npr. Jelim.) Najveća jezera Hutova blata su: Deransko, Drijen, Orah, Škrka i Svitava.
Zahvaljujući blizini i utjecaju Jadranskog mora te izobilju vode okružene kraško-brdovitim terenom, biološka raznolikost vegetacije Hutova blata je iznimno vrijedna. Rijetka su mjesta na svijetu koja na tako malom području imaju tako veliki broj vrsta. Cjelokupni biljni pokrivač Parka prirode može se podijeliti na četiri tipa vegetacije: vodena, močvarna, livadska i šumska.
Razgledanje ovog parka je besplatno, a osim promatranja i fotosafarija, postoji još nekoliko sadržaja u samom parku, poput: kafe-restorana, mogućnosti organiziranja izleta na određenim lokacijama, biciklizma...
Biljni i životinjski svijet
Hutovo blato poznato je kao oaza u kojoj su smještene mnoge vrste ptica močvarica kao i veliki broj drugih biljnih i životinjskih vrsta. Odgovarajuća klima, vegetacija i ostali činioci stvaraju povoljne uvjete, posebno za smještaj ptica. Prema nedavno obavljenom istraživanju projekta Life, popisane su 163 vrsta ptica koje ga koriste, ptice selice ili ptice kojima je ono stalno obitavalište.
Projekt Life navodi oko 600 biljnih vrsta na ovom području. Osim raznovrsnog biljnog i ptičjeg svijeta, vode parka bile su bogate ribljim vrstama, naročito jeguljama i šaranima (22 vrste). Nažalost, posljednjih godina zbog niza okolnosti riblji fond je osiromašio, što se može negativno odraziti i na cjelokupnu raznolikost flore i faune.
Veoma zanimljiva je i Edukacijska staza kojom se slobodno može šetati i upoznavati najvažnije biljne i životinjske vrste jer se uz put nalazi petnaestak edukacijskih panoa. Zanimljiv je i vizir koji uz pomoć dva kruga i nišana „cilja“ okolno drveće i pridodaje im odgovarajuća imena. Kada poklopimo nišan s drvetom nedaleko od edukacijskog panoa, nepokretni dio drugog kruga na taj način „prepoznaje“ o kojem je drvetu riječ i njegovo ime možemo pročitati na krugu. Zasigurno je riječ o zanimljivoj napravi.
Nakon okrjepe u jednom od hotela u Hutovom blatu došlo je vrijeme za povratak u Mostar.
Mostar je bio pust
Prva večer u Mostaru je bila kišovita, tmurna i pusta. Kao da su i Mostarci otišli nekuda na odmor i roštilj. U gradu su se vidjele kolone turista i pokoji (uvjetno rečeno rođeni) Mostarac. Iako grad još uvijek nosi ratne ožiljke, pogotovo na mjestima gdje je bila linija razdvajanja zaraćenih strana, vidno je da grad ide nabolje.
Nama koji smo došli iz Sarajeva malo je teže orijentirati se kojem narodu pripada koji dio grada. Međutim, ako ne gledamo imena ulica to je vidljivo i prema navijačkim grafitima te imenima javnih kompanija. Budući da je 1. svibnja državni praznik, u istočnom dijelu Mostara su na svakom koraku bile vidljive državne zastave, dok ih na suprotnoj strani nije bilo.
U Mostaru je, nažalost, u tijeku još jedan rat, i to onaj grafitima. Dok na istočnoj strani podržavaju palestinske stranke i terorističke organizacije na zapadnoj strani se vide grafiti koji veličaju poražene postrojbe u Drugom svjetskom ratu. Također je nazočno i rivalstvo mjesnih klubova Zrinjski i Velež.
Ljudi su, općenito govoreći, susretljivi i ljubazni te žele pomoći. Kako se noć bližila obišli smo osvijetljenu Mostarsku gimnaziju koja nesumnjivo podsjeća na sarajevsku Vijećnicu. Mostarska gimnazija je jedan od glavnih predstavnika arhitektonskog stila koji je došao za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Prošetali smo i pored nedovršene crkvu sv. Petra i Pavla.
Stari most
Drugog dana posjete Hercegovini i Mostaru rano ujutro pošli smo u stari dio grada kako bismo vidjeli Stari most. To je simbol grada izgrađen davne 1566. Jednolučna je građevina koja spaja lijevu i desnu obalu rijeke Neretve. Raspon luka je 28 metara, a visina dvadesetak metara, zavisno od razine Neretve. S njega se održavaju visinski skokovi u srpnju mjesecu svake godine. Upisan je na popis svjetske baštine UNESCO-a 2005. Dolaskom na Stari most uživali smo u nezaboravnom pogledu na rijeku Neretvu i starine koje su nas okruživale..
U doba kada je bio izgrađen slovio je za najveću lučnu konstrukciju na svijetu. Sagrađen je za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog 1566., a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen u studenom 1993. za vrijeme nesretnog sukoba ARBiH i HVO-a u Mostaru. Obnovljen je i ponovno otvoren za javnost 23. srpnja 2004. S obzirom da su mnogi podaci o njegovoj izgradnji misterij, poput pitanja kako je bila podignuta njegova drvena konstrukcija, kako je kamen transportiran na odredište te kako su drveni potpornji izdržali devetogodišnju izgradnju, on se može smatrati jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća svog vremena. Osim Starog mosta obišli smo i Kujundžiluk (stara pijaca), Kajtaz kuću i Šantićevu ulicu.
Prirodna ljepota slapova Kravice
Nakon Mostara odlučili smo krenuti prema Kravicama. Hercegovina je nadaleko poznata po svojoj rijeci – ljepotici Trebižatu i prekrasnom slapu Kravice kojeg je ona stvorila. Jugoistočno od Ljubuškog, u Studencima, nalaze se njezini slapovi sa širinom od 120 i visinom oko 25 metara, pa su Kravice jedan od najvećih i zasigurno najimpresivnijih slapova u Hercegovini. Voda je svojom snagom pada u podnožju vodopada napravila prirodni bazen. Ovo je omiljeno mjesno kupalište i izletište, a u posljednje vrijeme dolaze i turisti sa svih strana. Kako kažu, ovo mjesto je najbolje posjetiti u proljeće kada je najviša razina vodopada a okolna priroda se zaogrnu blještavim zelenilom. Preko sedronosnog sloja, od dna do vrha slapa izrasli su trava, mahovina, alge i lišajevi. Uz slap su niknule konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna. Sedrena područja oko vodopada Kravice spadaju u geološke spomenike prirode. Mi nismo imali sreće, neumorna kiša je počela padati kad smo krenuli iz Mostara i nije nikako prestajala, pa slapove nismo mogli vidjeti u njihovoj veličanstvenosti. Uz okrjepu u konobi pored slapova krenuli smo nazad u Mostar još jednom vidjeti prelijepi Stari most i „hvatati“ prijevoz za Sarajevo.
Bilo je to sve zajedno jedno veliko iskustvo. Na nekim mjestima smo bili prvi put, a ostala su nam poznata otprije. Čudno je kako radoznalim očima gledamo u turističke prospekte drugih zemalja tražeći znamenitosti, a toliko bogatstva se krije na udaljenosti samo dva-tri sata vožnje. Još samo kad bi ceste bile bolje, kao i vertikalna signalizacija, to bi turistima u mnogome olakšalo putovanje. Valjda ćemo se nekada ponovno vratiti u ove krajeve i s više vremena i pozornosti obići ta mjesta jer ona to zaista zaslužuju.
Nema komentara:
Objavi komentar