Povodom Dana bijelog
štapa, koji se svake godine obilježava 15. Listopada, razgovarali smo sa Senijom
Okić, predsjednicom Udruženja slijepih Kantona Sarajevo. Ona je inače profesorica
povijesti u Centru za slijepu i
slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima. Udruženje koje ona vodi postoji
više od 40 godina i ima oko 400 članova različitih životnih dobi.
Svjesni smo da među nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim postavlja se pitanje jesmo li učinili sve potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Solidarnost sa slijepima ne smije biti apstraktna nego konkretna. To znači da stvarnost slabovidnih treba shvatiti u širem društvenom kontekstu. Oni koji ne vide ne trebaju našu milostinju nego ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja u društvu. Analiza sadašnjeg stanja pokazuju da slijepe i slabovidne osobe nisu dostatno uključene u društveni život, ne u onoj mjeri u kojoj bi trebale biti.
Prof. Okić, objasnite
nam kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba u Sarajevu i općenito u BiH?
Pitanje je kompleksno i
traži više vremena i prostora da se objasni. Postoje određeni zakoni o
zapošljavanju, primanju naknada, dobijanju pomagala za slijepe. Zakoni su
doneseni i oni bi trebali olakšavati život slijepima. Usvojena je Konvencija o
pravima osoba s invaliditetom, međutim, stanje na terenu je drugačije. Naši
članovi imaju čest problem nezaposlenosti. Iako završe škole, čak i fakultete,
teško se zapošljavaju, a i kad se zaposle to je uglavnom neko privremeno
rješenje u: projektima, ustanovama i organizacijama koje se bave slijepima. Iz
nezaposlenosti proizilaze svi drugi problemi.
Kako društvo tretira
slijepe i slabovidne osobe?
Spomenula sam da su brojni zakoni doneseni i ne možemo reći da ne postoji
briga, ali ipak - situacija je i dalje teška. Brojne su prepreke da bi se
ostvarili ciljevi. Recimo, od nepristupačnosti, fizičkih barijera do
predrasuda. Sve to otežava život slijepima. Medijska pozornost posveti se slijepima
najviše kad su dani poput Dana bijelog štapa ili Dana osoba s invaliditetom.
Tada se priča o problemima, ali često se na tome i završi.
Što bi se moglo
poboljšati u odnosu prema slijepim osobama?
Mislim da bi se mnogo postiglo kada bi se podigla svijest pojedinca.
Svaki čovjek, od onog na ulici do poslodavca, može nešto učiniti. Da ne
govorimo samo o zakonima, mislim da svako može pomoći. Kad krenem ulicom i
naiđem na parkirano auto na trotoaru, odmah ću imati problem, a taj problem
može riješiti obični čovjek. Jednostavno rečeno, kad bi postojala svijest i
više pažnje svih, mislim da bi život bio lakši.
Svakog 15. listopada
kod nas i u svijetu se obilježava Dan bijelog štapa, dan slijepih i slabovidnih
osoba. Kako Vaše udruženje obilježava taj dan?
Mi uglavnom damo priopćenje za javnost. Organiziramo razna sportska natjecanja.
Ove godine organiziramo turnir u šahu te druženje s raznim članovima. Također,
organiziramo okrugle stolove o tome što bi se moglo raditi u budućnosti i što
je već postignuto.
Pretpostavimo da jedna
slijepa osoba u BiH ima posao. Prema vašim saznanjima, što je njezin najveći
problem? Koji su to poslovi koje jedna slijepa osoba može obavljati?
Potrebna je česta asistencija da bi osoba mogla obavljati posao. Teško je
naći posao gdje slijepoj osobi ne treba pomoć pa makar i jednom tjedno. Svi mi
se organiziramo kad dobijemo posao i trudimo se održati to svoje radno mjesto. Na
razne načine rješavamo probleme. Oduvijek su bila poznata zanimanja u kojima su
se slijepi dokazali kao dobri i vješti radnici, kao što su zanimanja poput fizioterapeuta ili
telefonista. Dosta toga se modernizira pa se puno poslova obavlja na
kompjuterima uz pomoć posebnih programa za slijepe. Slijepi mogu obavljati
poslove profesora društvenih znanosti, glazbenih predmeta...
Kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba koje ne žive
u velikim gradovima i nemaju prigodu ići u školu za slijepe i slabovidne?
Kada je riječ o samoj školi, ona
nije problem. Najveći problem je otkrivanje takvih osoba. Često obitelji i sami
slijepi nisu ni čuli da postoji škola i po nekoliko godina sjede kući u
neznanju. Trebali bi nekako raditi u dosluhu, a očni ljekari bi trebali, kada
dijagnoziraju sljepilo, uputiti roditelje i objasniti im da postoje škole za
slijepu djecu. Prošle godine nam je došao dečko koji je oslijepio i nekoliko
godina je sjedio kući jer nije znao da postoji škola, a blizu stanuje. Eto, to
su problemi koji nas tište! Kada otkrijemo takvu djecu, ona krenu u školu i u
njoj imaju potrebne sadržaje. Međutim, veliki je problem kada djeca završe škole
i vrate se u svoje sredine.
Zdrave
osobe imaju predrasude prema onima koji ne vide. Postoji pogrešno mišljenje da se
slijepi i slabovidni ne mogu natjecati u raznim sportskim disciplina. Međutim,
činjenice to opovrgavaju. Mnogo slabovidnih osoba bavi se sportom, pa čak i
nogometom i skijanjem, naravno s izmijenjenim pravilima. Prema vašim saznanjima,
bave li se slijepi u BiH sportom i postoje li sportski klubovi samo za slijepe?
Postoji sportsko udruženje koje radi dosta
uspješno s aktivnim učešćem članova te sudjeluje u državnim i međudržavnim natjecanjima.
Posebno je popularn golbal. To je igra u kojoj po tri igrača igraju na terenu,
koji je dugačak 18 i širok 9 metara, pomoću zvučne lopte. Cilj je dati gol
protivničkoj ekipi. Ako osoba ima ostatke vida, stavljaju se tamne naočale radi
ravnopravnosti u igri. To je igra dosta popularna među slijepima. Osim golbala
popularno je i kuglanje. Naši natjecatelji idu na razna natjecanja i postižu
zapažene rezultate. Atletika je bila vrlo popularna među slijepima prije ratnih
događanja. Moja sestra je imala drugi rezultat u svijetu u trčanju na 400
metara. Slijepi dosta igraju šah, ako ga možemo podvesti pod sport. To su
uglavnom igre kojima se bave i natječu slijepi, a skijanje više spada u hobi.
Kakav je odnos državnih
razina vlasti prema Vašem udruženju i slijepim i slabovidnim osobama?
Postoji suradnja, ali je problem što su neki
ministri više, a neki manje nama naklonjeni. Također, vlast se često mijenja:
dok mi uspostavimo bolju komunikaciju, ministri se promijene. Moram reći, zakoni se donose i osnovan je fond
koji potiče zapošljavanje slijepih, ali uvijek treba raditi više.
Često
se može reći da sustav zdravstvenog osiguranja ne funkcionira ni kada je riječ
o osobama koje su privremeno bolesne. Možete li nam reći kakav je sustav
zdravstvenog osiguranja dostupan slijepim i slabovidnim?
Ne postoje nikakve posebnosti. Kada je riječ o socijalnom i zdravstvenom
osiguranju, mi imamo pravo na: bijeli štap, zvučni toplomjer i tamne naočale.
To je pravo koje možemo ostvariti svake godine. To nam je vrlo potrebno jer bez
pomagala ne možemo funkcionirati. Pomagalo je adaptacija na sljepilo –
nedostatak. Veliki problem je što, recimo, druga pomagala za slijepe nisu na
fondu. Primjerice, zvučni programi za kompjuter koji su vrlo skupi.
I
za kraj, kako se odnositi prema ljudima koji ne vide?
Potrebno je pokušati
prići kao i svakoj drugoj osobi i pitati što se može i kako pomoći. Ne biste
trebali biti previše nametljivi, ali ne treba ni ignorirati slijepog, primjerice,
ako se na ulici izgubio. Treba naći mjeru, pitati i ne navaljivati previše. Ako
osoba kaže: „Nije mi potrebna pomoć“, onda to treba poštovati. Ja pokušavam
biti strpljiva. Kada ulazim u trolejbus ljudi me doslovce žele unijeti unutra.
Tu stvarno treba imati dobre živce da ne povrijedite one koji žele pomoći jer
će kasnije odbijati prići nekome kome zaista bude potrebna pomoć. Najbolji je
nenametljiv odnos. Vjerujem da svako, od najobičnijeg prolaznika na ulici do
političara, može pomoći ugroženim kategorijama: osobama s invaliditetom,
starijima, slijepima..., od najobičnije pomoći do smiješka i lijepe riječi. Moja
poruka Vašim čitateljima je: pokušajte jednom zatvoriti oči te probajte hodati...
Nema komentara:
Objavi komentar