Kakanjski Hrvati, iako nisu svi rudari, jedu kruh sa sedam kora

Mnogi će ljudi pri spomenu Kaknja odmah pomisliti na: industriju, rudnik, termoelektranu ili tvornicu cementa. Oni potkovaniji znanjem sjetit će se stećka iz naselja Zgošća koji se nalazi u nedavno, i nadamo se privremeno, zatvorenom Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kakanj je još poznat i po sportskim aktivnostima: u njemu se desetljećima njeguju klupska: nogometna, košarkaška i odbojkaška natjecanja. Nažalost, nakon posljednjeg rata u kojemu su brojni Hrvati-katolici protjerani, Kakanj je postao mjesto tihe patnje, obespravljenosti katoličkog puka i mjesto mučkog ubojstva časne sestre Danke Jurčević. 

Kakanj je industrijski grad i istoimena općina u središnjoj Bosni. Smješten je pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva između brda na obje obale rijeke Zgošće, a administrativno pripada Zeničko-dobojskom kantonu.

Kada se napusti autoput koji od Sarajeva vodi u smjeru Zenice, na ulazu u Kakanj oči bode reklama: Dobro došli u grad dobrih ljudi! Možda bi neki putnik-prolaznik i povjerovao u to, međutim, elementarne činjenice govore suprotno. Nakon razgovora s desetak vjernika župe sv. Petra i Pavla u Kaknju i njihovim župnikom vlč. Marijanom Marijanovićem saznali smo pravo stanje stvari koje nije nimalo ružičasto.

Tri kakanjske crkve

Kako bismo shvatili život današnjih vjernika potrebno se vratiti u prošlost. Kakanjska župa nije toliko stara, utemeljena je 1920. (kao župa Zgošća) odvajanjem od Kraljeve Sutjeske. Austro-Ugarska je na teritoriju kakanjske općine 1902. započela eksploataciju ugljena. To je nagnalo brojne hrvatske/katoličke obitelji iz BiH i šire da upravo tu potraže svoj kruh i krov pod nebeskim svodom. Tako se javila potreba za pastoralnom skrbi doseljenih obitelji u samom gradu te je osnovana nova župa.

Župnici, zajedno s vjernicima, gradili su tri crkve u Kaknju. Prva je bila obična baraka koju je 1926. „zamijenila“ zidana crkva. Ona je bila u pastoralnoj uporabi sve do 1965. kada je izgrađena nova crkva koja postoji i danas. Zvonik je odvojen od crkve i njegova gradnja je završena 1972. Na teritoriju župe postoji devet grobaljskih kapelica.

Od samog osnivanja župe Zgošća-Kakanj broj Hrvata-katolika je stalno rastao. Početkom 1923. taj broj je iznosio 1.290 da bi se za samo 15 godina udvostručio, a pred posljednji rat je dosegao impozantnih 8.000.

Rat je promijenio sve

Za vrijeme i nakon 1993. Uslijedili su: progon Hrvata, oštećenje crkve u samom gradu te miniranje kapelica. Ratna stradanja vjernika i katoličkog puka, koja su uzrokovali ekstremni muslimani, nisu zaustavljena potpisivanjem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Časna sestra Danka Jurčević mučki je ubijena 30. rujna 1996. Crkva je oštećena postavljenom eksplozivnom napravom 29. srpnja 1998., a godinu prije jedna od kapelica je zapaljena.

U posljednjih nekoliko mjeseci aktualan je problem izgradnje benzinske crpke u neposrednoj blizini župne crkve sv. Petra i Pavla koja je, unatoč svim apelima, dobila sve potrebne dozvole i danas normalno radi, iako su brojni katolici prosvjedovali protiv njezine izgradnje.

Posljedice ratnih događanja i poratne neimaštine, borbe za opstanak, majorizacije i tihog ignoriranja postojanja Hrvata u Kaknju vidljive su po njihovom broju koji je nasilno smanjen na 1.394 osobe u 604 obitelji. Povratak je završen. Ponekad se iz Hrvatske vrate ljudi koji su u mirovini, ali nema mnogo takvih primjera.

Zbog negativnog prirodnog priraštaja (2010. je bilo samo sedmero krštenih, a 40 umrlih) broj Hrvata se stalno smanjuje, a preostali se „bošnjakiziraju“ bilo kroz binacionalne brakove ili jednostavno priklanjanje većinskom narodu odvajanjem od Crkve koja je istinski čuvar identiteta katoličkog puka. No, najveći problem jest, kao i u mnogim drugim mjestima, zaposlenje.

„Drugotni patron župe je sv. Barbara, zaštitnica rudara. Kakanj se i dalje tretira kao radničko i rudarsko mjesto. Međutim, malo Hrvata je uposleno u tim postrojenjima i rudniku. Veliki broj Hrvata uopće ne radi u Kaknju. Obično ljudi žive od mirovine ili čekaju da im rodbina nešto pošalje izvana. Mladi uopće nemaju posao, muče se i 'ubijaju' od dosade. Čekaju roditeljsku marku za odlazak na kavu“, komentirao je župnik stanje u vezi sa zapošljavanjem, a to su potvrdili i mladi s kojima smo razgovarali u župnom uredu. Za sve se mora tražiti veza, pogotovo za zapošljavanje. Česte su diskriminacije zbog imena pa i otpuštanja nakon odrađenog pripravničkog staža.

Klasičan primjer odnosa prema kakanjskim katolicima je trgovac Hrvat koji mora ponuditi bolje proizvode od svog konkurenta Bošnjaka kako bi prodao robu. Međutim, i to nije jamac dobre zarade jer će Bošnjak kod Hrvata kupiti robu samo kad je ne nađe kod svojih sunarodnjaka trgovaca.

I izborne brojke potvrdile su kakvo je stanje na terenu kada je riječ o Hrvatima. Na nedavno održanim lokalnim izborima hrvatski kandidat za načelnika Kaknja Niko Lozančić dobio je skoro 2.000 glasova dok su hrvatske stranke osvojile samo dva vijećnička mandata.

Kakanjska župa – svjetlo u tunelu

Ipak, nije sve tako crno kako bi se moglo pomisliti. Zlobnici bi možda rekli da muka tjera ljude u crkvu. Ipak, naši sugovornici u župnom uredu naglasili su da bi oni koji su sada blizu crkvi bili isti i da je situacija s međunacionalnim relacijama sređena.

Odnos između župnika vlč. Marijanovića i vjernika je izvanredan. Potvrdili su to svi nazočni župljani koji, što u šali, a što ozbiljno, kažu da će tražiti od kardinala Puljića da vlč. Marijan bude doživotni kakanjski župnik.

Prema župnikovim riječima, u svako doba dana i noći on može računati na minimalno pedesetak župljana koji će raditi na najraznovrsnijim akcijama, pa ako treba i fizički čuvati župni ured.

„Prošao sam mnogo župa i gdje god sam bio mogu reći da su vjernici prema meni uvijek bili dobri, ali Kakanjci su posebni. Nedavno sam bio u jednoj župi Vrhbosanske nadbiskupije gdje su dva sprovoda sami župljani bez svećenika obavili. Iz inata to rade i ne žele poslušati župnika koji traži sprovod bez procesije. Svugdje ima prgavih ljudi i župljana, ali vjerujem da se takvo što u Kaknju ne bi moglo dogoditi. Moji su vjernici odlični“, rekao nam je vlč. Marijan napominjući da u pastoralnom radu ima pomoć dvije časne sestre Kćeri Božje Ljubavi.

Duhovni i društveni život u okviru župe je izrazito bogat. Uz standardne listopadske i svibanjske pobožnosti na radost župljana uvedene su mise zornice. Zanimljivo je spomenuti podatak da često bude više vjernika na zornicama nego na nedjeljnim pučkim misama. Za Božić i Uskrs se organizira pokorničko bogoslužje.

U župi se njeguje i sjećanje na mučki ubijenu sestru Danku Jurčević koja je probodena nožem više puta na mjestu ispred zgrade Caritasa koja se nalazi nekoliko metara od crkve. 

Kako su nam rekli, prema nekim teorijama, meta nalogodavaca ubojice koji ima psihičkih smetnji bio je tadašnji župnik mons. Petar Jukić koji je među Bošnjacima slovio za „najvećeg kakanjskog ustašu“. Danas se vjernici mole pored mjesta mučkog ubojstva sestre Danke, a organizirano se ode i na mjesto gdje je pokopana.

U sklopu župnog ureda organiziraju se tečajevi šivenja za nezaposlene te tečajevi engleskog jezika, obilazak starijih i bolesnih uz pomaganje ljudima u vidu donacija drva i hrane. Također, organiziraju se i hodočašća. Kakanjski vjernici zajedno sa svojim župnikom ove godine pohodili su: Goražde, mjesto stradanja Drinskih mučenica, Travnik i tamošnje sjemenište te Bobovac gdje su sudjelovali u molitvi za Domovinu.

U župi je zaživio i projekt savjetovališta za žene koji će im pripomoći u njihovu vjerskom životu, a organiziraju se i tribine u suradnji s HKD Napredak podružnica Kakanj.

Skupina mladih koja pohađa Katolički školski centar – Sarajevo aktivno je uključena u rad s djecom u župi. U tom smislu osnovan je i dječji zbor Sv. Cecilija.

Gradska i seoska župa s raznolikim vjernicima

Kakanjskoj župi pripadaju naselja: Banjevac Gornji i Donji, Brnjic, Bukovlje, Crnač, Juke, Kakanj, Pope, Srijetež, Zgošća, Doboj, Šimići, Mandovina..., a najčešća katolička prezimena su: Mijač, Filipović, Tomić, Šimić, Kalfić...

Nažalost, nekoliko sela u kakanjskoj župi ima samo dva-tri vjernika te im prijeti pustoš.

Kakanj je gradska župa i tako se tretira. Međutim, pola njezina teritorija i vjernika je na selu pa župljani u šali kažu da je to „gradsko-seoska župa“.

Prema riječima vlč. Marijana, župa ima specifičnih vjernika - „od ubojica do svetaca“. Jedan od istaknutih umjetnika ovoga kraja je slikar Zvonko Ostojić. Njegovo djelo Katarina Kosača darovano je mons. Vukšiću za vrijeme hodočašća na Bobovac. Josip Gujić, kakanjski inovator, dobitnik je brojnih nagrada na domaćim i inozemnim natjecanjima među kojima je i cjevasta pritka za cvijeće, voće, povrće i ostalo bilje. Među njegovim inovacijama su još i štap sa svjetlom, ortopedis i narodni štap te mehanizam za čišćenje dimnjaka bez penjanja na krov.

Uređivanje crkve još nije završeno

Nakon ugodnog i raznovrsnog razgovora s vjernicima u župnom uredu u kojem smo „protabirili“ sve kakanjske teme, obišli smo mjesto stradanja sestre Danke čiji se spomenik nalazi neposredno do zgrade gdje je djelovao Caritas. Vidjeli smo i Gospinu špilju te razgledali samu crkvu.

Župna crkva sv. Petra i Pavla krije nekoliko vrijednih umjetničkih djela. Akademski slikar Tomo Hrgota, inače rodom iz Kaknja, naslikao je dvije freske Uskrsnuće i Gospa koje krase lijevu i desnu stranu oltara. Crkva ima samo jedan vitraj - Posljednju večeru. Ipak, planirano je uraditi i ostale vitraje koji će vjerojatno prikazivati povijest spasenja. Skladan oltar koji se vidi iz svakog kutka crkve krase dva kipa: sv. Petra i sv. Pavla te drveni križ čiji se horizontalni dio izdužuje nadesno. S njega okomito «padaju» drvene linije iz kojih kao da izranja svetohranište. Sve to zajedno čini oltar izuzetno jedinstvenimi skladnim.

Župnik ima u planu „odzidati“ dva prozora iza oltara koji su zatvoreni zbog toga što je crkva imala previše svjetlosti. Nadamo se da će u skorije vrijeme ostvariti svoje želje te urediti crkvu kako želi.

Nakon obilaska crkve uslijedilo je zajedničko fotografiranje ispred Gospine špilje sa župljanima te kratki razgovor s prakaraturom Stjepanom Mijačem, jednim od najstarijih župljana te prijateljem svih svećenika koji su djelovali u Kaknju. Neki od njih su i spavali pod njegovim krovom kad je za to bilo potrebe.

Nakon pozdrava napustili smo Kakanj osvrćući se na početak priče o gradu u kojem žive dobri ljudi. Zaključili smo kako je život tamošnjih Hrvata izrazito težak. Njihov životni kruh je sa sedam kora, iako nisu zaposleni u rudniku. Teško poraće te borba za opstanak i ostanak zasigurno su ostavili traga u njihovim životima. Kako su nam rekli u razgovoru, oni ne namjeravaju odustati i borit će se za svoja prava i u budućnosti, a u tome će uvijek imati pomoć Katoličke crkve.