Stara pravoslavna crkva u Sarajevu – arhitektonsko i duhovno bogatstvo grada

Skoro pa u srcu sarajevske Baščaršije, nedaleko od Sebilja-poznate česme, nalazi se Stara srpska pravoslavna crkva. Tik uz tramvajske tračnice, zaklonjena povisokim zidom koji je u osmanska vremena služio da crkvu sakrije od pogleda prolaznika nalazi se crkva za koju ni mnoge rođene Sarajlije ne znaju. 

Vrijeme njezine izgradnje, imena graditelja ili naručitelja prekriva misterija. Ne zna se ni ime vladara ni države za čijeg vremena je napravljen njezin temelj. Dok narodna predaja priča svoju priču o njezinu porijeklu znanstvenici se slažu kako je riječ o jednom od najstarijih aktivnih sakralnih objekata u BiH. Znajući tu činjenicu povodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja se svake godine održava od 18. do 25. siječnja odlučili smo obići Staru pravoslavnu crkvu i njezine prateće objekte.

Tri teorije o razdoblju nastanka crkve

Njezino pravo ime, koje je dobila po svojim zaštitnicima, je crkva arhanđela Mihajla i Gavrila. Međutim, vjerojatno nitko u Sarajevu vas ne bi mogao uputiti kako doći do nje jer je u gradu poznata kao Stara pravoslavna ili crkva sv. Tekle.

Nije to monumentalno zdanje koje se po nečemu izdvaja iz sklopa okolnih građevina nego skromna kamena kuća Božja. Da nije zvonika (koji je 1883. nadograđen sa zapadne strane) više bi ličila na kakav starinski obiteljski dom nekog zaboravljenog velikana, manju vojarnu ili možda utvrdu, zbog debljine svojih zidova.

Kada se prođe kroz vrata zida koji „opkoljava“ kompleks tek tada se dobiva potpuni uvid u ono što se krije iza: više odvojenih i kamenom stazom spojenih zdanja, crkva sa zvonikom, magaza, muzej, stambeni dio od kamena i drveta gdje žive pravoslavni svećenici te prostrano dvorište koje odvaja crkvu i zvonik od okolnih objekata. Prava mala duhovna oaza koja kao da je izronila iz srednjeg vijeka nasuprot gradskoj vrevi koja se nalazi „preko zida“.

O točnom vremenu nastanka ove crkve i njezinih pratećih objekata, rekli smo već, malo se zna, međutim postoji nekoliko teorija. Neki autori smatraju kako je nastala u 5. ili 6. stoljeću, dok drugi spominju razdoblje od 12. do 14. st. Postoje i oni koji tvrde kako je crkva obnovljena na temeljima neke starije i to za vrijeme početka osmanske okupacije.

Njezina arhaična osnova i neobični unutrašnji oblici upućuju na starokršćanske epohe gradnje 5. i 6. stoljeća, dok ostali sakralni elementi te nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka oko crkve upućuju na razdoblje gradnje od 12. do 14. stoljeća.

Pobornici treće teorije navode nekoliko osmanskih dokumenata prema kojima je čitav prostor gdje se danas nalazi crkva pripadao Isa-begu te da je crkva napravljena poslije 1462. i to na prostoru crkvišta u kršćanskoj „mahali“ zvanoj Varoš koja je pripadala kasabi Saraj.

Mala crkva je često stradala u požarima

Kroz svoju turobnu i velom misterija prekrivenu povijest crkva je više puta gorjela te bila popravljana, a za vrijeme prodora Eugena Savojskog u Bosnu i u Sarajevo i opljačkana.

Budući da je čitav crkveni kompleks usko vezan uz okolna zdanja s kojim doslovce dijeli i krovove kad god bi se u prošlosti dogodio veći požar u Gradu na Miljacki izgorjela bi i Stara crkva. Nažalost, tijekom prošlosti bilo ih je više.

Tako je zabilježeno da je crkva gorjela: 1615.,1644.,1656. i 1726. Nakon posljednjeg požara 1730. svećenstvo i narod obnavljaju crkvu te ona poprima današnji izgled. Crkveni kompleks je gorio i krajem 18. stoljeća.

Postoje indicije kako je crkva nakon požara proširivana, međutim nema dokumenata koji bi to potvrdili jer je osmanska uprava zabranjivala izgradnju novih i proširivanje već postojećih kršćanskih sakralnih prostora. Samo je obnova bila dozvoljena tako da sada, u ovom konkretnom slučaju, imamo uvid u izgled pravoslavnih crkvi u prošlosti, te za vrijeme osmanskog razdoblja.

O nepostojanju zvonika i veličini crkve pisao je i Evlija Čelebi (1611.-1679.) koji je u svojim putopisima opširno govorio o Sarajevu, a o kršćanskim bogomoljama u tom gradu je rekao kako su crkve malene i nemaju zvonika.

Mošti sv. Tekle

Arhitektonske karakteristike Stare crkve, veća širina nego duljina objekta, nepostojanje istaknute apside, kao i crkveni naos s trostranim trijemom koji ga okružuje, čine crkveno zdanje jedinstvenim primjerom sakralne arhitekture na ovim prostorima sačuvanim do danas.

Kada se kroz niska vrata, pri obveznom saginjanju, uđe u crkvu otkriva se još jedna od posebnosti, a to je ujedno i najvredniji element crkvenog interijera: duborezni zidani ikonostas (zid s ikonama i religijskim slikama koji odvaja lađu od svetišta u crkvi) s ikonama majstora Radula iz 1674., Maksima Tujkovića iz 1734. te Aleksije Lazovića i nepoznatog autora iz 19. stoljeća.

U ovom hramu se nalaze i mnogobrojne ikone domaćih i stranih (italo-kretskih) majstora od 15. do 19. stoljeća vrlo značajne umjetničke i arhitektonske vrijednosti. Različite škole i stilovi, zanimljivi crteži, lijepe kompozicije, neobični anatomski oblici i brojni drugi detalji čine kolekciju još ljepšom i oku ugodnijom.

Dok smo obilazili malu crkvu unaprijed snimljena duhovna glazba je svirala i tako upotpunjavala ugođaj bogoštovnog prostora.

Hodajući kroz crkvu po kojoj je razasuta slama, povodom Božića, lako se zamjećuju kujundžijski radovi: kandila, okviri i okovi ikona i kivot sa svetim moštima koje ističu duhovnu vrijednost Stare crkve.

Kako smo saznali tu se nalaze sv. mošti mučenika i Božjih ugodnika prvih stoljeća kršćanstva: Jakova Perzijanca, Trifuna, Marine (sestre sv. Vasilija Velikog), kao i desna ruka prvomučenice Tekle. Nju je iz Antiohije u Srbiju donio prvi srpski arhiepiskop sv. Sava 1233., a patrijarh srpski Arsenije IV. Jovanović ih je 1733. darovao Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Sv. Teklinu desnu ruku mitropolit sarajevski Sava Kosanović odnio je 1873. u Rusiju, gdje je za nju izrađena biserna rukavica s narukvicom.

Grob sv. Tekle nalazi se u Maluli, maloj sirijskoj varoši, koja slovi za jednu od najstarijih kršćanskih naseobina na svijetu. 

Kada smo se popeli na drugi nivo bogoštovnog prostora vidjeli smo mnoštvo manjih ikona, prostor za paljenje svijeća, klupe za sjedenje te sanduk s moštima Mladenca- nepropadljivo tijelo bebe, ispod kojeg se provlače žene koje ne mogu zanijeti ili se mole za ozdravljenje bolesne djece. 

Upravo za vrijeme našeg obilaska crkve jedna žena se nakon molitve provukla ispod.

Jedan od pet „najjačih“ muzeja

Nakon obilaska crkve obratili smo pozornost na okolna zdanja. U unutrašnjem dvorištu nalazi se kompleks u kojemu je muzej s vrijednom zbirkom ikona iz vremena od 13. do 19. stoljeća, brojni rukopisi, liturgijski i umjetnički eksponati. Muzej ove crkve ima oko 700 eksponata, a ulazak unutra košta samo 2 KM.

Prema vrijednosti ikona svrstava se među prvih pet muzeja u svijetu.

Muzej Stare srpske pravoslavne crkve u Sarajevu nastao je iz njezine riznice. Za otvaranje posebno je zaslužan crkveni tutor Jeftan Despić. Na ideju da se riznica pretvori u Muzej Despić je došao 1889. poslije otvaranja Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Kako bi se ova ideja realizirala preuređen je gornji kat podruma u crkvenoj porti. U prvobitnoj prostoriji muzej je ostao do 1939. kada je kompleks crkvenih zgrada oko Stare crkve uređen baš za potrebe muzeja.

Budući da prostorija nije zadovoljavala potrebe muzeja 1954. se počelo sa širenjem. Novo proširenje muzeja izvršeno je 1975. kada je denacionalizirana zgrada Daire adaptirana za potrebe izlaganja starina.

Predmeti koji se čuvaju u crkvenom muzeju mogu se podijeliti na: stare umjetničke radove, stare rukopisne i tiskane knjige, crkvene tkanine i vez, metalne predmete, stari novac, etnografske rekvizite, bogoslužbene stvari, starinsko oružje, rukotvorine duborezačke vještine i zbirku obrađenog kamena.

Od tekstilnih stvari ima dosta vezova, odeždi od zlatnog brokata, crkvenih draperija, vezenih i tkanih pojaseva s paftama. U muzeju se čuva priličan broj sitnog dubrovačkog, turskog, mletačkog i novijeg austrijskog i srpskog novca. Predmeti od drveta i obrađenog kamena su malobrojni.

U muzeju se čuva veći broj rukopisnih i tiskanih crkvenih knjiga velike povijesne i umjetničke vrijednosti. Tu je prije svega Sarajevska Krmčija na pergamentu iz prve polovine 14. stoljeća, zatim Siloanovo Evanđelje iz 14. st. Danas riznica muzeja ima više od 700 vrijednih eksponata, a muzej posjeduje osim srpskih i italo-grčke te ruske ikone od 16. do 19. stoljeća. Jedna od čuvenih je ikona Nikole Ricosa rađena 1490. Deizis s praznicima i svetiteljima .

U muzeju se čuvaju i mnogi dokumenti koje su izdavali sultani za vrijeme turske vladavine.

Važno je spomenuti kako za vrijeme Drugog svjetskog rata Stara crkva i muzej nisu stradali niti opljačkani.

Stara pravoslavna crkva je imala i važnu prosvjetiteljsku ulogu, jer se pod njezinim okriljem  nalazila škola koju je 1858. osnovala Staka Skenderova.

Sve u svemu nakon obilaska kompleksa Stare pravoslavne crkve i svega viđenoga, zaključili smo da starine koje se nalaze u crkvi, povijesna sredina, mistična tama interijera uz duhovnu glazbu pobuđuju religijska raspoloženja te upotpunjuju umjetnički doživljaj.

Zatvorenost za medije

Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve ne možemo se otrgnuti razmišljanju kako je pravoslavno svećenstvo zajedno s uposlenicima crkvenih dobara općenito „uplašeno“ novinara i fotoaparata te onih koji remete njihov mir i dnevni red. Svi nekud žure, ne žele komunicirati i izrazito su sumnjičavi, naravno s opravdanjem obzirom na sigurnosnu situaciju i konstantne pljačke i otimačine.

Naše časne namjere morali smo dokazivati novinarskim iskaznicama za koje se ne sjećamo kad smo ih posljednji put morali pokazati.

Jerej o. Vanja Jovanović, osoba na koju su nas uputili za razgovor o Staroj crkvi se danima nije javljao na telefon, a popadija je u razgovoru opravdala to mnogobrojnim obvezama koje svećenstvo ima nakon pravoslavnog Božića.