Intervju s ocem Vincentom Twomeyem: «Disident» u svijetu «diktature relativizma»

Moderno shvaćanje savjesti svodi ju na mehanizam isprike, zato pojedinac 'ne griješi' sve dok misli da je ono što radi – ispravno; to je jedan od naglasaka u intervjuu oca Vincenta Twomeyja za katoličku novinsku agenciju Zenit. Otac Twomey je umirovljeni profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu sv. Patrika u Maynoothu u Irskoj. Svoj doktorat radio je pod vodstvom sadašnjeg Pape, od 1971. do 1979., kada je boravio u Njemačkoj u Regensburgu. 

Potom je radio kao profesor na Papui Novoj Gvineji od 1979. do 1981., u Beču od 1981. do 1983., a zatim na sveučilištu Maynooth blizu Dublina u Irskoj. Autor je brojnih djela, među kojima i knjige  „Papa Benedikt XVI. - savjest našeg doba“. U intervjuu (2007.)  koji prenosimo on komentira ulogu Pape u vraćanju k dubljem shvaćanju savjesti.

Dok ste pisali svoj doktorat, bili ste student prof. Josepha Ratzingera. Kako vam je to jedinstveno iskustvo omogućilo da napišete ovu knjigu?

Pridružio sam se doktorskom kolokviju prof. Ratzingera u proljeće 1971. i studirao sam pod njegovim nadzorom sve do doktorata 1979. godine. Otkako je izabran za nadbiskupa Muenchena 1977. godine, Joseph Ratzinger se svake godine susreće na seminarima sa svojim bivšim studentima. Tu praksu nastavio je i nakon što je izabran za Papu.

Kao rezultat svega toga mislim da imam osobno iskustvo poznavanja Pape koje je na svoj način jedinstveno. Prateći njegova predavanja kao student, studirajući njegova djela, sudjelujući u diskusijama s njim u proteklih 36 godina, upoznao sam njegovu misao, što je opet mnogo utjecalo na moja teološka razmišljanja.

Koje su karakteristične odrednice Ratzingerova pisanja, sada pape Benedikta XVI.?

Karakteristike njegova pisanja su originalnost, jasnoća i sjajan literarni stil koji nije lako prevoditi. Ratzinger je više od „običnog“ učenjaka i akademika: On je mislilac koji posjeduje originalnost.

On ima Midin dodir u pozitivnom smislu, jer što god dotakne pretvara u zlato. Što god je predmet njegova pisanja i ispitivanja, na to će dodati nešto novo i uzbuđujuće, bez obzira radi li se o crkvenim dogmama, mozaicima u crkvi iz antičkog Rima, ili bioetici. On piše s nevjerojatnom jasnoćom. Za njega je kardinal Joachim Meisner rekao da je Mozart  teologije jer piše remekdjela ne umarajući se mnogo. Osvrćući se na svoj rad, Ratzinger je rekao: «Bog je središnja tema mojih nastojanja, promišljanja.» Nema područja u teologiji, dogmama, moralu, političkom životu, bioetici, liturgiji, egzegezi, glazbi i umjetnosti da ih nije naširoko ispitivao. Sve što ispituje čini s Božje točke gledišta, želeći otkriti kako svjetlo objave, Biblija i tradicija, može obasjati određeno pitanje.

S druge strane njegova teološka razmišljanja su čvrsto ukorijenjena u današnjem vremenu: trenutačna pitanja i problemi koje postavlja moderni život, suvremeni mislioci i epohalni događaji našeg vremena.

Njegove pastoralne i administrativne dužnosti kao nadbiskupa i prefekta Kongregacije za nauk vjere bile su takve da je imao malo vremena napisati obimne monografije, što je rezultiralo time da je većina njegovih spisa fragmentarne naravi. Ali kakvi fragmenti! Svako to djelo uvid je u istinu koja dira čitateljevu dušu i može umnogome utjecati na promjenu srca.

Opisali ste Benedikta XVI. kao osobu koja se ne plaši praviti grješke i koja ima «hrabrost biti nesavršenom». Možete li to objasniti?

Imati hrabrosti biti nesavršenim je značajnije nego biti uplašen od pravljenja grješaka. Njegov životni i teološki stav je utemeljen na pretpostavci da je samo Bog savršen i da je ljudsko nastojanje uvijek nesavršeno.

Savršenstvo bilo koje vrste je čista suprotnost čovjeku, osobito na području politike. Većina političkih ideja cilja k stvaranju savršenog svijeta, savršenog društva, a obično završava stvaranjem pakla na zemlji. To je česta tema Ratzingerova pisanja s područja političkog života. Međutim, progovara i o ljudskim pokušajima da se savršenstvo pokuša ostvariti u teologiji. Uvijek će biti nezavršena posla, uvijek postoji mogućnost poboljšanja, dotjerivanja i temeljitijeg promatranja. Ne možemo znati sve, najmanje o Bogu i Njegovim planovima za čovjeka.

Spomenuo sam maloprije njegovo «fragmentarno» pisanje. Većina mu je spisa nedovršena, kao i sada već klasična knjiga „Uvod u kršćanstvo“ te novoobjavljena «Isus iz Nazareta». Imao ih je hrabrosti objaviti, iako nedovršene.

Takav mu je stav dao unutarnji mir i posebnost koju svijet sada u njemu prepoznaje, ali sve je to možda tajna njegova otmjenog humora i dosjetki.

Naveli ste da se zbilo izobličenje savjesti u svijetu. Što je to izobličenje i kako je utjecalo na Crkvu?

Došlo je do pogrješno interpretiranog značenja pojma savjesti pa tako nije bitno - što netko čini - sve dok je iskreno uvjeren da je to što čini u redu.

Iskrenost danas postaje mjerom morala, pa logično možemo zaključiti da onda ne bismo mogli osuditi niti Hitlera ili Staljina, jer se može tvrditi da su i oni iskreno djelovali, u svjetlu vlastitih uvjerenja.

Stoga tradicionalno inzistiranje na slijeđenju svoje savjesti, čak i ako ona griješi, vodi k novoj ideji o nepogrješivosti savjesti. Sve to svodi savjest na obični mehanizam isprike. To sadrži određenu mjeru uvjerljivosti, ako ne i poticaj, prevladavajućoj ideji relativizma koju nosi moderno doba.

Danas se ponekad tvrdi da je svatko ponaosob u prilici prihvatiti bilo koja moralna načela ako odluči da su za njega najbolja. I to je veoma privlačna teorija.

Takvu načinu biranja onoga što nam odgovara, često se daje naziv –  «a la carte» katoličanstva – tj. katoličanstvo je kao stol s hranom s kojeg svatko uzima ono što mu odgovara. Moral je sveden na veoma neracionalan osobni izbor. To ima razarajući utjecaj na Crkvu i život kršćana.

Opisali ste Benedikta XVI.  kao predvodnika borbe za savjest u današnjem dobu. Zašto u to vjerujete?

Kao teolog i kasnije prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger je bio glas crkvene savjesti u afirmiranju stvarne istine - kad je ona bila nijekana teoretski ili u praksi. Začuđujuće je što sekularni mislioci, dakle mislioci izvan Crkve, bolje razumiju to pitanje nego oni u Crkvi. Na primjer, Francuska akademija nagradila je Papu kao izvrsnog nasljednika Andreyja Sacharova, nuklearnog fizičara i disidenta za vrijeme tiranije u Sovjetskom Savezu. Papa je prepoznat kao hrabri mislilac koji je zapravo veliki «disident» u svijetu «diktature relativizma», koja je preplavila Europu i Ameriku u proteklih pola stoljeća.

On je dakle dao velik doprinos ispravljanju pogrješnih shvaćanja savjesti, koje sam već spomenuo, i kojima sam posvetio čitavo poglavlje svoje knjige.

Kako je iskustvo odrastanja u nacističkoj Njemačkoj pomoglo Ratzingeru pripremiti se za papinsku službu? Što je iz toga mogao naučiti?

Odgovor na to pitanje može se može naći u komentaru koji je dao prigodom intervjua 1999. godine: «Kao rezultat življenja u razdoblju nacizma, naučio sam biti rezerviran s obzirom na određene  ideologije.»

Sigurno da je mislio i na moderne ideologije unutar Crkve, budući da odražavaju trenutačne ideološke trendove u društvu. Shvatio je kolika je potreba stvaranja moralne odgovornosti svakog pojedinca, a posebno onih koji obavljaju javne poslove u državi ili crkvi. Moralna odgovornost nije ništa drugo doli druga riječ za savjest.

Njegov skepticizam u vezi s biskupskim konferencijama opet ima korijen u tomu da, kao zajednica, njemački biskupi nisu uskladili izjave sa svjedočanstvima pojedinih biskupa, kao što su muensterski biskup Clemens von Galen i muenchenski nadbiskup Michael Faulhaber.

On zahtijeva od svih biskupa osobna svjedočanstva umjesto da čekaju zajedničku konferenciju na kojoj će dati svoj pečat dokumentu koji je pripremilo anonimno povjerenstvo.

Isto tako, njegova teologija je označena osobnom potragom za istinom, što zahtijeva njegova savjest.

Čitavo vrijeme živio je osobnu moralnu odgovornost, čak i kada je dobivao negativne nadimke kao što su «veliki inkvizitor», ili čak «neprijatelj čovječanstva».

Pisati o istini često znači biti u opoziciji prevladavajućim stavovima te tako možete postati veoma nepopularni. Sada, kao papa Benedikt XVI., on nastavlja provoditi tu moralnu odgovornost, pa i načinom pisanja vlastitih govora, koji govore srcu njegove publike zato što su proizašli iz njegova srca, a ne iz unaprijed pripremljenih shema.