Kakvo je naslijeđe Austro-Ugarske Monarhije u BiH danas?

Opće je poznato kako je Austro-Ugarska uprava nad Bosnom i Hercegovinom trajala skoro 40 godina. Ako se to razdoblje promatra kao dio čitave pisane povijesti ljudskog roda, može se zaključiti da to i nije mnogo vremena, međutim, ta četiri desetljeća ostavila su neizbrisiv trag u svijesti bh. društva, njezine ekonomije, politike i kulture do te mjere da se sva kasnija razdoblja i događanja u BiH ne mogu pravilno shvatiti bez detaljne studije austrougarskog naslijeđa koje živi i danas, 100 godina poslije.

  

Ovdje ćemo se osvrnuti samo na one najčešće spominjane i najočitije tragove iz ovog razdoblja.

Na početku valja istaknuti kako je naslijeđe A-U Monarhije u BiH toliko veliko i rašireno te da zadire u skoro sve spore društva tako da predstavlja izvrsnu temu za nekoliko znanstvenih simpozija. 

MN/ Zbogom „tamni vilajete“, ponovno dio Europe

Čini se kako se o prostoru BiH i njezinim narodima oduvijek odlučivalo negdje daleko. Tako je bilo i te važne 1878. kada su prema odluci Berlinskog kongresa svi stanovnici Bosne i Hercegovine kao i njezin teritorij postali sastavni dio Austro-Ugarske Monarhije. Naravno, nisu svi narodi bili jednako oduševljeni tom odlukom. Nova sila je dočekana uz veliki otpor posebno muslimana, a i pravoslavnih Srba, ali su zabilježeni sukobi i u većinskim hrvatskim mjestima, čak i u Hercegovini. Otpor je veoma brzo savladan tako da je BiH konačno, nakon višestoljetne osmanske vladavine, ponovno postala dijelom europskih zbivanja.

A-U uprava je u BiH zatekla nerazvijeno gospodarstvo, loše i malobrojne prometnice te zastarjelu osmansku državnu upravu te ostala mnogobrojna neriješena pitanja. Osim onih stvari koje su vidno nedostajale, a to je danas bismo rekli infrastruktura, nedostajalo je i školovana kadra i stručnih osoba. Zato je nova vlast od prvih godina uspostavljanja protektorata započela u BiH dovoditi stručni kadar koji je trebao organizirati državnu upravu i pokrenuti gospodarstvo.

Među stručnjacima i obrazovanim ljudima koji su tada došli u BiH bilo je mnogo Hrvata, ali i ljudi iz drugih krajeva monarhije. Osnivane su škole koje su proizvele moderne profile obrazovanih. Nastavni jezik i pismo su se promijenili u odnosu na osmansko razdoblje, a razvoj tiska vodio je pojavi čitaonica koje su potpomogle nastanak političkih stranaka... Rekli bismo kako je bila riječ o začetcima moderne demokracije.

U prethodnim stoljećima u BiH je dominirala pismenost na orijentalnim jezicima, tako da je dolazak nove vlasti značio da svi koji su poznavali samo orijentalna pisma, nisu bili pismeni. To je u cijeloj zemlji ostavilo postotak pismenih od svega 3%. Austro-Ugarska je otvorila brojne osnovne (govori se o 373 osnovne škole s 800 učitelja) i srednje škole u BiH koje su za 40 godina pismenost podigle na 12%. Važno je napomenuti da su uz državne škole i dalje radile i konfesionalne.

U BiH nisu u ovom razdoblju otvarane visoke škole, ali su studenti iz ove zemlje odlazili na školovanje u Zagreb, Beč, Budimpeštu, Linz, Salzburg i ostala sveučilišna središta monarhije...

MN/ Obnova redovite Crkvene hijerarhije

Dolaskom A-U uprave Katolička Crkva je obnovila redovitu hijerarhiju na čelu s prvim vrhbosanskim nadbiskupom dr. Josipom Stadlerom. Prvo je 1882. otvoreno sjemenište u Travniku, a kada su prvi dijecezanski maturanti sjemenišne gimnazije dospjeli do teološkog studija, nadbiskup Stadler je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi Dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i prvu godinu studija na Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi. 

U međuvremenu je podizana zgrada Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori prešli u dotad sagrađen dio zgrade koja je izgrađena prema projektu Josipa Vancaša u talijanskom renesansnom stilu. Može se reći da je ovo prva visokoškolska ustanova u BiH prema današnjim (i tadašnjim) europskim standardima.

Tako je Stadler došao u pokrajinu koja je bila duhovno i materijalno opustjela zbog 400 godina osmanske okupacije; gdje je ostalo 210 000 katolika, a od toga samo 700 u Sarajevu. Nadbiskupiju je imao samo na papiru bez institucija, sjemeništa te bogoslovije za odgajanje budućih svećenika. Ipak je za 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio podići Kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, osnovati novi Red časnih sestara, sirotišta, razna crkvena gospodarstva te nekoliko crkava u nadbiskupiji... Njegovo naslijeđe i dalje živi kroz razne institucije i čitavu mjesnu Crkvu, a sve je izgrađeno za vrijeme A-U Monarhije koja je i novčano pomagala materijalnu izgradnju.

MN/Znanstveni i književni napredak

Za znanstvene krugove značajno je bilo otvaranje Zemaljskog muzeja 1888. (zgrada Muzeja je dovršena 1913.), koji je izdavao i danas značajni znanstveno-istraživački časopis Glasnik Zemaljskog muzeja. Zemaljski muzej je izvršio značajna arheološka iskopavanja u BiH. Ovo je bilo razdoblje bogate izdavačke djelatnosti. U zemlji su djelovala nacionalna i potporna udruženja: Napredak, Gajret, Prosvjeta, La Benevolencija.

Mnoga velika književnička imena obilježila su ovo razdoblje, a svaki od naroda je imao istaknute književne velikane čija djela žive i danas: Safvet-beg Bašagić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Kosta Herman, Silvije Strahimir Kranjčević, Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić, Tugomir Alaupović, Svetozar Ćorović, Osman Nuri Hadžić, Edhem Mulabdić, Petar Kočić...

MN/ Infrastruktura i industrija u usponu

Osim obrazovanja A-U Monarhija je gotovo odmah krenula graditi željezničku mrežu koja je povezivala sva važnija urbana i gospodarska središta. Ukupno je izgrađeno više od 3 000 kilometara uskotračne, industrijske i šumske pruge. Komunikacije za drumski promet, telegraf i telefon su također značajno unaprijeđeni u ovom razdoblju. Osim toga, gdje god se moglo gradila se kanalizacija te je uveden poštanski promet i gruntovnica.

Velika pozornost posvećena je razvoju industrije. Rudno blago je svestrano iskopavano, a rudarski kompleksi su izgrađeni u Zenici, Kaknju, Varešu, Tuzli... Prva moderna solana proradila je 1885. u Simin hanu, druga solana 1891. izgrađena je u Kreki te na toj osnovi projektirana je izgradnja tvornice sode u Lukavcu. Već 1885. u Kreki je otvoren rudnik ugljena, tada najveći na prostoru BiH, u Tuzli je izgrađena tvornica špirita 1888., a u Lukavcu amonijačne sode 1883... Željezara u Zenici je podignuta 1882.

Eksploatiran je širok spektar metala i ruda. Prerađivačka industrija je obuhvaćala preradu i proizvodnju duhana (Sarajevo, Mostar), drvne građe (Zavidovići), kemijsku industriju (rafinerija ulja u Bosanskom Brodu) i prehrambenu industriju (Klas, Sarajevo). Brojne parne pilane sjekle su šume i izvozile ogromne količine drvne građe izvan zemlje. Za građevinske aktivnosti otvorene su brojne ciglane. Uz industriju se razvijalo i bankarstvo. U tvornicama je radilo početkom 20. stoljeća oko 100 000 radnika. Unatoč ovom gospodarskom i industrijskom razvoju BiH je ostala dominantno poljoprivredna zemlja.

Izgradnja cestovne mreže, a naročito željezničkih pruga imala je, pored vojnog i političkog, i izniman gospodarski značaj. Na taj način je ostvarena bolja povezanost pojedinih krajeva zemlje, što je za posljedicu imalo formiranje jedinstvenog tržišta. Izgradnja sustava komunikacija predstavljala je najkrupniji investicijski poduhvat A-U uprave. Željeznica je izvršila prvorazredni utjecaj na tempo gospodarskog i društvenog razvoja zemlje i po svojim posljedicama daleko je nadišla razdoblje austrougarske vladavine. 

Ipak, središnje modernizacijsko pitanje na selu bilo je pitanje agrarne reforme, odnosno oduzimanja posjeda vlastelinskom plemstvu i davanje seljacima, što bi riješilo egzistenciju velikog dijela stanovništva. No austrougarske se vlasti tu reformu nisu usudile odmah provesti, što je znatno utjecalo na gospodarsko i društveno napredovanje zemlje. Tako su feudalni zemljoposjednički-kmetski odnosi iz osmanskog razdoblja ostali na snazi još dugo nakon uspostave austrougarske vlasti, što je kasnije proizvelo mnoge probleme...

MN/ Izdavačka djelatnost

U vrijeme austrougarske uprave u BiH došlo je do intenzivnijeg razvoja tiska i snažnijeg širenja pisane riječi i izdavačke djelatnosti. U BiH je radilo 40 tiskara od kojih je gotovo jedna trećina u Sarajevu, a postojao je znatan broj tiskara u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, te po jedna ili dvije u Bihaću, Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Trebinju, Travniku i Livnu...

Na području BiH je u vrijeme austrougarske uprave pokrenuto oko 150 listova, časopisa i drugih periodičnih publikacija, dužeg ili kraćeg vremena izlaženja. Najveći broj tih publikacija izlazio je u Sarajevu. Po broju pokrenutih listova i časopisa poslije Sarajeva nalazi se Mostar, Banja Luka, Visoko i Tuzla...

MN/ Glavni grad je procvjetao

Austrougarsko razdoblje u povijesti Sarajeva je okarakterizirano kao vrijeme industrijalizacije, razvoja, prilagođavanja zapadnoj kulturi i uopće društvenih promjena. Tri najočitije i najveće promjene u Sarajevu koje su se dogodile dolaskom Austro-Ugarske su promjene u političkoj strukturi grada, arhitektonski stil, kao i promjene u obrazovnom sustavu. 

Prvi put u nekoliko stoljeća Sarajevo se proširilo izvan svojih tradicionalnih granica. Veći dio današnjeg središta grada izgrađen je u to vrijeme. Arhitektura u Sarajevu ubrzo se razvila u širok spektar stilova i zgrada: Zemaljski muzej, Sarajevska pivara, Gradska vijećnica, Pošta, Društveni dom (danas Narodno pozorište), Tržnica, Oficirska vojarna (danas Dom Oružanih snaga), Marijin dvor, Filipovićeva vojarna, Sebilj, Aškenaska sinagoga (danas jedina aktivna sinagoga u Sarajevu), Evangelistička crkva (danas Akademija likovnih umjetnosti), Inat kuća, Prva gimnazija, Zemaljska bolnica (danas Klinički centar na Koševu), Salomova palata, Jajce vojarna, Ulema-medžlis, Kino Apolo, Muzički paviljon, crkva sv. Vinka, Ajas-pašin dvor (hotel Central), Zgrada HKD-a Napredak, crkva Presvetog Trojstva…

Osim toga Austro-Ugari su učinili Sarajevo prvim gradom u Europi koji ima tramvaj.
Gradska vijećnica se nalazi u Sarajevu nedaleko od Baščaršije na Mustaj-pašinom mejdanu i predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekt iz ovog razdoblja građen u pseudo-maurskom stilu i sinonim je za austrougarsko razdoblje u BiH i zaštitni znak tog vremena. Mnogi ljudi danas u šali kažu kako današnje vlasti ne mogu ni okrečiti ono što su Austro-Ugari izgradili. Središnji primjer te tvrdnje je rekonstrukcija Vijećnice koja je trajala skoro 20 godina, što ne bi moglo biti završeno bez izdašne pomoći iz Austrije (opet), te rekonstrukcija zgrade Vlade Sarajevske županije koja nakon prosvjeda i požara iz veljače nije ni blizu useljenja – skoro pola godine poslije. Da ne govorimo o razvoju industrije, željeznice, proširenju tramvajskih tračnica...

MN/ Što je nama A-U Monarhija?

Austrougarska uprava u BiH značila je povijesnu prekretnicu u političkom, gospodarskom i kulturnom smislu. Ona je veoma značajna za modernizaciju zemlje jer je sa sobom donijela tekovine europske civilizacije, uspostavila mnoge institucije koje, pod drugim imenom, djeluju i danas, izgradila brojnu infrastrukturu te napravila mnoga zdanja koja žive i danas.

Nažalost, uspon BiH je zaustavljen Prvim svjetskim ratom kada su brojni njezini sinovi ginuli na svjetskim bojištima. Za vrijeme obiju Jugoslavija BiH je bila, rekli bismo, teritorij drugog reda te se nije mnogo posvetilo njezinu napretku.

Razaranja iz Drugog svjetskog rata i za vrijeme raspada SFRJ-a nanijela su neprocjenjivu štetu BiH tako da je tim činom možda i neutraliziran napredak koji je država doživjela pod vlašću Beča i Pešte.

Ipak, nakon pada Berlinskog zida i komunizma, u mnogim zemljama koje su nekada sačinjavale A-U Monarhiju mogu se čuti glasovi koji ponovno dozivaju „habsburški mit“, među njima su i intelektualci, političari i ostali eminentni ljudi koji govore kako je naslijeđe Habsburgovaca danas iznad svega dobro i europsko. Tako se može reći, s povijesne distance, da A-U Monarhija za male narode nije bila „tamnica naroda“, nego „Europska unija“ prije Europske unije kojoj većina naroda danas teži.

Neki bitni nadnevci

Virtualno je nemoguće na malom prostoru nabrojati sve one dobre stvari koje su nakon Osmanlija došle s novim vlastima. Neke i ne postoje više, dok su druge promijenile namjenu... Zasigurno i danas ima onih koji su protiv A-U Monarhije navodeći činjenice da je sve izgrađeno zbog koristi koju su stranci imali od toga. Međutim, dovoljno je samo upitati što je ili, bolje rečeno, što nije izgrađeno od 1995. do danas kao odgovor na to pitanje. Ipak, na kraju kada se podvuče crta, rezultati rada i napretka se mogu u određenoj mjeri vidjeti samo iz ovog kratkog popisa:

13. 7.1878.      Berlinski kongres upravu nad BiH povjerio Austro-Ugarskoj

19. 8.1878.      Austrougarske trupe ušle u Sarajevo

1. 1.1879.        Počeo djelovati Kotarski ured za grad Sarajevo

20.6.1880.       Između Sarajeva i Ilidže prometuje omnibus

17.8.1881.       Položen temeljac crkvi sv. Ante Padovanskog

11.10.1881.     Počela gradnja Levijeve pivare podno Bistrika

14.1.1882.       U Sarajevo došao prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler

12.12.1882.     Otvorena pravoslavna bogoslovija i hotel Europa

20.3.1884.       Početak rada na zgradi Zemaljske vlade (danas zgrada Predsjedništva BiH)

27.8.1884.       Početak gradnje tramvajske pruge i dan poslije početak gradnje katedrale

1.1.1884.         Počeo prometovati tramvaj

19.12.1887.     Otvorena Šerijatska sudačka škola (danas Fakultet islamskih nauka)

6.4.1889.         Objavljen prvi svezak Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu

25.5.1890.       Otvorena pruga Sarajevo-Bosanski Brod

1.9.1892.         Otvorena pruga Sarajevo-Konjic

1.5.1895.         Počeo prometovati električni tramvaj

20.4.1896.       Otvorena Gradska vijećnica

10.10.1910.     Popis pučanstva (u Sarajevu je tada živjelo 51 919 stanovnika)

30.4./1.5.1916. Prvi put uvedeno tzv. „ljetno vrijeme“