Što nam poručuje posljednji popis u BiH te statistike Katoličke Crkve?

Nedavno je na Katoličkoj tiskovnoj agenciji, tijelu za informiranje Biskupske konferencije BiH, izašla prezentacija vojnog ordinarija dr. Tome Vukšića o demografskom stanju katolika u BiH u razdoblju od 1996. do 2013. Zanimalo nas je što nam to brojke poručuju i je li situacija alarmantna, kako su podaci s terena, iz školskih klupa i sa župa već godinama govorili.

Prema zbrojnim podacima pojedinih ordinarijata koji su prikupljeni od svih župnih ureda na kraju 2013. u BiH je bilo 432 177 katolika. Sudeći prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva iz 2013. popisano je 3 791 622 osobe. Budući da nisu svi Hrvati katolici pretpostavka je kako bi broj Hrvata mogao iznositi oko 13% od ukupnoga stanovništva u BiH. Broj je očito manji nego za vrijeme popisa iz 1991., međutim nije samo to što zabrinjava...

Državne statistike

Kratki i letimičan pogled preko prvog dijagrama power point prezentacije mons. Vukšića pokazuje kako je prirodni priraštaj u BiH izuzetno loš. Dovoljno je usporediti 1996. kada je iznosio + 21 442 osobe, a u 2013. bio - 4 734. Dok je broj rođenih iz baby booma 1996. sa skoro 50 000 beba pao na 31 000 u 2013., broj umrlih se konstantno iz godine u godinu povećavao.

Sada se država nalazi u teškoj situaciji jer je broj umrlih u posljednjih pet godina uvijek veći od broja rođenih. Što je najgore, tome trendu se ne nadzire kraj te se može reći kako BiH godišnje gubi jedan manji grad, a sve manje i manje odjeljenja u školama upozoravaju na veliku opasnost koja neće biti samo demografska.

Statistike Katoličke Crkve u BiH

Ni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji nije drugačija situacija u odnosu na državu u cjelini. Iako se od 1996. do 2013. ukupni broj vjernika povećao za oko 10 000 ipak je prirodni priraštaj u velikom padu i iznosi - 1 680. Vrhbosanska nadbiskupija je 1996. imala približno 180 000 vjernika, a danas taj broj iznosi 190 000. Međutim, broj krštenih je skoro dvostruko manji od broja umrlih: 1 798 naspram 3 478.

Situacija je još gora u Banjalučkoj biskupiji koja je od 1996. do 2013. izgubila dodatnih 15 000 ljudi te je od 50 000 vjernika 1996. spala na 35 000. Broj krštenih je također dvostruko manji od umrlih: 374 naprema 701, dok je prirodni priraštaj negativan i iznosi – 327.

Kao što se moglo i očekivati statistiku popravljaju podaci iz Mostarsko-duvanjske biskupije u kojoj je broj vjernika iz 1996. sa 175 000 povećan na 186 000 u 2013. Prirodni priraštaj sve godine nakon rata je pozitivan, ali je smanjen s 1 128 iz 1996. na 98 u 2013. Dakle broj krštenih je veći od broja umrlih i iznosi 1 927 naspram 1 827.

Situacija u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, kao najmanjoj u BiH, nije crna. Broj vjernika se s 19 100 iz 1996. povećao na 20 500 u 2013. Prirodni priraštaj je proporcionalno gledano u blagom padu i 2013. je iznosio – 35, budući da je broj krštenih u prošloj godini bio 210, a umrlih 245.

Analizirajući ove podatke može se zaključiti kako je broj katolika s 424 000 iz 1996. porastao na 432 000 u 2013. Međutim, prirodni priraštaj je i dalje negativan i iznosi – 1 800 u 2013. Nažalost, samo su poratne, devedesete godine 20. stoljeća imale više krštenja nego umrlih i taj trend postaje negativan s prijelaza tisućljeća sve do danas i nema naznaka kada će se zaustaviti.

Stvari treba nazvati pravim imenom

Nimalo obećavajuće brojke su veoma nemilosrdne i jasne. BiH je teritorij s kojeg se ne samo mladi ljudi iseljavaju nego i cijele obitelji, a u nekim krajevima, mogli bismo reći, i čitavi zaseoci i sela. Oni mladi koji ipak odluče ostati ne mogu, ili ne žele zasnovati bračnu zajednicu, a oni koji to na kraju i uspiju odlučuju se za mali broj djece.

Pojavu u demografskom razvoju stanovništva u kojoj svjedočimo padu prirodnog priraštaja stanovništva, ili bolje reći, njegov nizak rast, treba nazvati pravim imenom: bijela kuga.

Naziv je možda odviše grub, zastrašujući i asocira na smrtonosnu bolest koja je u srednjem vijeku pokosila skoro polovicu tadašnjeg europskog pučanstva, no jasno je kako se pojavljuje nova opasnost: urušavanja čitavih naroda negativnim prirodnim priraštajem. Može se kazati: narodi preživjeli bolesti, protjerivanja, loše političke sustave i brojne ratove, ali nisu preživjeli sebe. Stoga, ne postoji slikovitija kovanica od bijele kuge u opisu novonastale situacije.

Situacija je skoro svuda ista

Iako je problem nerađanja djece karakterističan za većinu modernih i naprednih zemalja „u blagostanju“, o razlozima pada nataliteta u BiH se uglavnom optužuje loša ekonomska i društvena situacija. Sljedeći razlog koji se navodi je psihološki, budući da ljudi, kakvi su danas, nerado sebi stvaraju nove obveze koje donosi rađanje i podizanje djece. Narodski rečeno žele uživati, a ne živjeti kao svoji preci. Tu se mogu nabrojati i ostali razlozi, kao što su: odgađanje rađanja zbog svijesti o napretku tehnologije za začeće, loše riješen status zaposlenih trudnica, produžena mladost, „parazitski samci“ kojima je bolje kod roditelja i do četrdesete te fenomen tzv. „muškaraca biljojeda“ koji imaju sve pogodnosti bračnog života, ali zapravo nisu oženjeni niti planiraju djecu (uglavnom bogati muškarci koji žive s djevojkama bez obaveza).

Istraživanja su pokazala kako se u zemljama Europe koje su najviše pogođene krizom rodilo manje djece u proteklih nekoliko godina. Stoga se dade zaključiti: što je veća stopa nezaposlenosti to je manji broj djece po jednoj ženi. Natalitet je najviše opao u Španjolskoj te je zahvatio i Mađarsku, Irsku, Hrvatsku, Rusiju, Srbiju i Letoniju... Najviše je mladih Europljana (do 25. godine) koji odustaju od planova da zasnuju obitelj zbog nemogućnosti pronalaska pristojnog posla.

U Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, koje su najmanje pogođene krizom nije se ništa promijenilo. Ipak, unatoč odličnom standardu, žene u tim zemljama imaju malo djece kao i prije. Slično je i u Češkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji i Italiji...

Vidimo kako pad broja stanovnika nije problem samo u BiH već u cijeloj Europi. Ipak, sve nabrojane zemlje imaju nešto što BiH nema, a to je populaciona politika koja obično podrazumijeva program planiranja obitelji i podsticanje rađanja putem materijalnih darivanja i niza drugih mjera usmjerenih ka djeci. BiH nema zvaničnu populacionu politiku, a sporadični pokušaji nižih nivoa vlasti samo su pokušaji dok svjedočimo svakodnevnim smanjivanjem tih beneficija.

/Propagiranje protiv braka uzima danak

Na kraju se mora naglasiti kako je licemjerno prozivati mlade koji ne žele uploviti u bračne vode jer nemaju ekonomske predispozicije, a istovremeno ništa ne činiti kako bi se društveno-ekonomska situacija popravila: da mladi nađu stabilan posao i riješe stambeno pitanje kao preduvjet za promjenu bračnog statusa. Međutim, važno je napomenuti kako su naši roditelji i njihovi roditelji imali najviše djece kada se materijalno gledano najmanje imalo. Kontradikcija je više nego očita i jasno je kako svako vrijeme nosi novo breme.

Također je važno napomenuti da se u medijima i svim ostalim segmentima života, radikalno propagira protiv braka kao tradicionalnog „okova“ za žene (i muškarca) u kojem je ona potlačena te se promoviraju alternativni oblici homoseksualnih zajednica i na kraju bombardiraju mladi ljudi s razvodima poznatih stvarajući percepciju da se svi razvode.

Ne može se konstantno činiti iste loše stvari, a očekivati dobre statistike. Rezultati su očiti za vrijeme popisa i vide se svake godine pri upisu novih prvašića čiji se broj iz godine u godinu smanjuje.

Činjenica je da Zapadne zemlje problem manjka djece, tj. buduće radne snage, rješavaju imigracijom i uvoženjem čitavih obitelji. Zato se postavlja pitanje što čeka BiH u budućnosti znajući podatak kako je ona zemlja iz koje se još i iseljava.

Zasigurno je to tema jednog šireg društvenog istraživanja, ali s vjerničkog gledišta u BiH ne treba klonuti duhom, obeshrabrit se niti početi prebrojavati krvna zrnca druga dva naroda plašeći se asimiliranja ili nečeg drugog jer je to apsolutni znak nevjere u Božju providnost.