Željko Terzić, ravnatelj Srednje strukovne škole Fojnica u Kiseljaku: Bez mnogo čitanja dobrih knjiga nijedan đak se ne može nadati uspjehu

Prvog dana mjeseca rujna tisuće đaka u BiH pohrlile su ponovno u školske klupe gdje ih čekaju njihovi nastavnici i profesori. Među njima često „skriveni“ ili u drugom planu djeluju i ravnatelji te direktori škola. Njihov zadatak je iznimno zahtjevan. Potrebno je koordinirati stotinama, a ponekad i tisućama mladih ljudi i njihovih profesora te rješavati različite probleme koji u tom procesu nastaju. O tom poslu i školstvu općenito početkom nove školske godine razgovarali smo s gosp. Željkom Terzićem, ravnateljem Srednje strukovne škole Fojnica u Kiseljaku.

 

 

Ravnatelj Terzić rođen je 1953. u Varešu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu stekao je zvanje profesora zemljopisa. Skoro 30 godina djeluje u školstvu, a od 1994. živi u Kiseljaku gdje radi u Srednjoj strukovnoj školi Fojnica u Kiseljaku. Riječ je o specifičnoj školi koja ima 21 odjel sa zanimanjima kao što su farmaceutski tehničar, medicinski tehničar, hotelijersko-turistički tehničar, šumarski tehničar te zanimanja kuhar i frizer... Na mjestu v.d. ravnatelja nalazi se jednu godinu. Obiteljski je čovjek koji kroz posao i osobni život prakticira vjeru.

Na početku smo nove školske godine koja uvijek donosi nove probleme, kako za profesore i đake, tako i za roditelje djece. Recite nam koji su najveći izazovi koji s nastavom dolaze u rujnu?

Svaka školska godina sa sobom donosi i određene probleme i izazove, u prvom redu za roditelje i djecu, ali isto tako i za profesore. Što se tiče roditelja u današnjem vremenu besparice, ekonomske krize i neimaštine vrlo je teško djecu pripremiti za novu školsku godinu. Tu su novi udžbenici, nova garderoba, plaćanje prijevoza jer srednja škola i ministarstvo ne participiraju u prijevozu učenika srednjih škola, tako da su to najveći izazovi za roditelje. Glede prijevoza moram naglasiti da je Općina Kiseljak u Srednjobosanskom kantonu i rubna je općina sa Sarajevskim i Zeničko-dobojskim kantonom, odakle također imamo dosta učenika, te treba uskladiti i prijevoz učenika iz tih kantona. Što se tiče profesora, problemi se odnose na nove početke, nove učenike i njihovo upoznavanje, ispravljanje eventualnih loših navika koje su učenici donijeli iz osnovnih škola, upoznavanje učenika s kućnim redom. Također su dosta veliki izazovi koji dolaze u rujnu mjesecu formiranje odjela, izrada rasporeda sati profesora i đaka s tim što svake godine primamo nove profesore, tako da i te nove profesore treba naviknuti na rad s djecom u srednjim školama budući da se razlikuje od rada u osnovnim školama.

Kako Vi vidite dobrog profesora, a kako dobrog đaka danas?

Po meni dobar profesor je profesor koji na prvom mjestu voli djecu, a pod tim naravno podrazumijevam da voli ljude. Ja uvijek naglašavam da oni koji ne vole djecu i ljude da su zalutali u tu profesiju. Profesor treba uvažavati svakog učenika, posebno polagati pozornost na njegovu osobnost. Naravno da nijedno dijete ne sliči drugomu, sve su to osobe za sebe i u tom smislu profesor ima jako puno posla da bi upoznao svakog učenika, da bi mu pokušao prići na odgovarajući način i naravno da bi iz njega izvukao ono najbolje, jer u svakom čovjeku kakvim god ga mi smatrali, postoji dobro, ali isto tako i ono loše. Vrlo teško je govoriti o dobrom đaku pogotovu danas u ovim vremenima tranzicije kroz koja su naši đaci od malih nogu primili neke loše navike. Ja imam običaj reći da su današnji đaci zarobljeni s tri ekrana – televizijskim, kompjutorskim i mobilnim aparatom. Naši đaci danas jako malo koriste knjige i udžbenike, jako malo čitaju. Bez čitanja mislim da uspjeh ne može biti baš dobar. Zbog toga bi dobar đak po meni trebao biti onaj koji zna što želi u životu. Uvijek naglašavam  učenicima, osobito onima koje primamo u prve odjele, jednu stvar, a to je da srednja škola nije obvezna i ako se učenik već upisao u srednju školu, onda se pretpostavlja kako je to bila njegova želja. A onda dalje iz toga slijedi da bi se trebalo posvetiti učenju da bi se dosegao određeni cilj. Mnoga danas djeca nemaju tog cilja, nažalost, ne znaju gdje bi, nego se upisuju po inerciji zato što je kolega ili kolegica upisala određeno zanimanje. Na žalost profesionalna orijentacija učenika nije na zadovoljavajućoj razini pa iz toga proizlaze pojedine pogreške i upisi učenika u pojedina zanimanja da bi nakon određenog vremena shvatili da ne mogu pratiti taj plan i program.

Dok su se prije za loše ocjene krivili isključivo đaci, danas se sve više krive profesori. Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca?

Što se tiče odnosa roditelja i đaka prema profesorima u tom smislu mi naravno ne možemo biti zadovoljni. Jednostavan je razlog tomu jer je sve veći broj roditelja nezainteresiran za svoju djecu i veoma rijetko posjećuju, odnosno jedan dio roditelja rijetko dolazi na informativne razgovore i roditeljske sastanke. Naravno da se stanje mijenja s godinama, nekada su prosvjetni djelatnici imali mnogo bolji status u društvu za razliku od danas. Često se može čuti kako profesori ništa ni ne rade, imaju tri mjeseca raspusta, cijelo ljeto odmaraju, što naravno nije istina. Oni upućeniji znaju točno o čemu govorim i da to baš i nije tako kako se obično misli za rad prosvjetnih djelatnika. Ovdje bih apelirao, što i inače radimo u školi, na roditelje da dolaze na informativne razgovore, roditeljske sastanke, da prate svoju djecu, a ne da kad se pojavi problem, da onda roditelj dolazi, a to je obično pred kraj školske godine. Stalno naglašavamo upravo taj odnos roditelja i nastavnika i ta suradnja bi trebala biti na mnogo višoj razini. Vidimo da danas ima dosta problema s mladima, međutim imam osjećaj da se u obrazovanju, a mogu slobodno reći da se i u odgoju mladih učenika većina svodi na profesora. U rješavanje tih problema mladih nije dovoljno da se uključuju i djeluju samo prosvjetni djelatnici nego je potrebna mnogo veća suradnja roditelja i društvene zajednice. Što se tiče đaka naravno da se čitav taj odnos koji je u društvu, odnos prema kolegama, prema ljudima, manifestira jednim lošim odnosom i prema profesorima. Što se tiče loših ocjena, prije, u moje doba, dok sam ja bio učenik, za negativne ocjene naravno bi bili krivi đaci i roditelji su jako vjerovali nastavnicima. Danas se sve više krive profesori za sve probleme koji se događaju s negativnim ocjenama, eventualnim ponavljanjem razreda, napuštanjem škole. Moram naglasiti da škola nije samo obrazovna nego i odgojna institucija i profesori osim na obrazovnu, dosta vremena odvajaju i na odgojnu komponentu. Glede iskustava s roditeljima današnjih generacija mladih školaraca, moje je zapažanje da roditelji ne dolaze redovito na informativne razgovore, ne kontroliraju svoju djecu, stava su da su njihova djeca uvijek u pravu, a profesori u krivu. Mi se trudimo koliko je god u našoj moći da promijenimo takvo razmišljanje.

Nasilje u školama je veliki problem. Recite nam kako se Vi i nastavno osoblje eventualno suočavate s ovim problemom?

Nasilje u školama je danas veliki problem. Svi smo informirani preko medija kakvog sve nasilja ima, između učenika, prema profesorima, mobinga, što naravno nije dobro, ali opet naglašavam to je odraz jednog stanja u društvu. Ja volim reći da smo mi mnoge stvari prihvatili sa Zapada u ovim tranzicijskim vremenima, pogotovo u prijelazu iz jednog društvenog sustava u drugi. U tom smo smislu zadržali ono što nama odgovara, a to je upravo sve ono što je negativno na Zapadu, a sve ono što je pozitivno nismo, a to pozitivno se odnosi na rad, velik i ozbiljan rad, na educiranje, stjecanje znanja, također na cjeloživotno obrazovanje. Naravno, svako društvo pa i naše društvo u tranziciji mora sve to proći i u poboljšanje takvog stanja se trebaju svi uključiti od šire zajednice, roditelja, preko profesora i naravno da se poboljšaju materijalni uvjeti u školama pa je onda moguće govoriti o nekakvom većem napretku. Što se tiče nasilja u našoj školi, ono je minimalno, to je iznimno rijetka pojava, a ne masovna, a problem eventualnog nasilja te njegovu prevenciju rješavamo razgovorima, odgojem učenika, dežurama i profesora i učenika, školska ulazna vrata se zaključavaju...

U iznimnim slučajevima poziva se policija. Mislim da u tom smislu imamo dosta velik uspjeh za razliku od škola u kojima je nasilje masovnija pojava. Nadam se da ćemo i održati takvo stanje jer svi kao kolektiv radimo na tome, a posebno radimo na educiranju učenika u smislu pojava nasilja u školama, a posebno mobinga. Danas je vrlo interesantno da ako netko nema modernu odjeću, on je manje vrijedan, ako je materijalni status u obitelji slabiji, taj je opet manje vrijedan, ako je učenik nadaren, odličan, onda on nije ''kul'', te ga se pokušava izolirati jer se ne uklapa u to društvo, ne uklapa se u tu sredinu jer on strši iz svega toga. Naravno da svi preko razrednika, predmetnih profesora pa do ravnatelja radimo na tome da se takvo stanje promijeni.

Poslije demokratskih promjena u škole su ušli predmeti: vjeronauk, odgoj za demokraciju, etika i moral... Recite nam kakva je suradnja između svećenika, časnih sestara i teologa laika koji predaju vjeronauk s ostalim nastavnim osobljem u Vašoj školi?

Poslije demokratskih promjena, naravno, u naše škole se uvode i novi predmeti vjeronauk i etika s tim što učenici imaju pravo odabira hoće li izučavati vjeronauk ili etiku. Na početku godine odlučuju o tome. Oko 90% učenika se opredjeljuje da izučava vjeronauk. Suradnja s vjeroučiteljima u našoj školi je iznimno dobra i naravno moram pohvaliti tu suradnju jer su po meni vjeronauk, odnosno etika iznimno važni predmeti, pogotovo u ova današnja vremena moralne dekadencije. Zabluda je među pučanstvom da na satu vjeronauka učenici uče molitve, pjesmice... Vjeronauk je vrlo ozbiljan predmet gdje se učenici upoznaju s religijama, posebice s onim najvećim religijama. Cilj vjeronauka je suživot i upoznavanje drugog i drugačijeg. Svatko tko je vjernik, tko je nešto pročitao o vjeri dobro zna da u tim vjerskim postulatima nećete nigdje pročitati nešto loše. Dakle vjeronauk uči djecu moralnim i etičkim normama, uči ih o onim vrijednostima koje bi trebao imati svaki čovjek. Vjeronauk i etika su iznimno važni i za odgoj i za obrazovanje učenika, s tim naravno da je i novi predmet demokracija i ljudska prava također iznimno važan jer puna su nam usta demokracije, a kad pitamo učenike što je to demokracija, ne samo oni nego i dosta ljudi uopće ne zna što sama riječ demokracija znači.

Jeste li zadovoljni rezultatima koje poslije završetka škole postižu Vaši učenici u daljnjem školovanju? Pratite li ih dalje u životu?

S obzirom da naša škola ima više od 500 učenika, ove godine oko 550, svake godine iz škole iziđe, odnosno školu završi oko 130 - 150 učenika i naravno da smo zadovoljni s obzirom na tako velik broj učenika, zadovoljni smo njihovim uspjehom nakon srednje škole. Svakako da pratimo učenike koji se dalje školuju, dosta smo u kontaktu s njima, i saznajemo da su na fakultetima jako uspješni, a to naravno možemo zahvaliti u prvom redu jako dobrom kolektivu, kolektivu otprilike srednjih godina, iznimno zrelom kolektivu, tako da učenici uistinu iz naše škole iziđu dobro potkovani za buduća zanimanja. Iz naše škole učenici se školuju na različitim stranama, jedan dio njih polaže i državnu maturu, uspješno naravno, u Hrvatskoj kako bi tamo mogli studirati (najviše u Zagrebu). Glede BiH, učenici iz naše škole koji nastavljaju školovanje upisuju se većinom na mostarsko Sveučilište, te sarajevsko zbog blizine, ali i u ostale gradove poput Tuzle.

Možete li se prisjetiti svojega školovanja i usporediti ga s današnjim? Čini se kako su djeca prije imala manje mogućnosti, a znala su više, dok je danas obratno?

Davno sam ja pohađao srednju školu, a uspoređivati to vrijeme mojega školovanja s današnjim je jako teško. Kad sam ja išao u školu, sve je bilo puno strože nego danas. Navest ću samo jedan primjer. Ja sam upisao i završio gimnaziju. Na početku su bila upisana tri odjela da bi školovanje privela kraju dva krnja odjela. Danas to naravno nije tako, i možda će zvučati grubo, ali s vremenom opada i razina znanja. Tko je želio učiti u ona vremena, imao je mogućnost, a tko nije, za njega je obrazovanje automatski bilo završeno. I kad bi se napravila nekakva usporedba, vidjeli bismo da jako značajan broj učenika tada nije završavao srednje škole. Danas je to iznimno rijetko. Vrlo je teško uspoređivati ta vremena. Mi nismo imali današnje društvene mreže, ali smo zato mnogo više komunicirali kroz razgovor, živu riječ, čega danas baš i nema u tolikoj mjeri. Djeca danas komuniciraju preko mobilnih telefona, facebooka, i to je jednostavno razgovor sa strojem, a ne ljudskim bićem. Iako mladima ja s ovakvom pričom djelujem zastarjelo, tvrdim da bi nove generacije imale puno toga naučiti od nas ''stare škole''. Ja kao profesor, a evo jedno vrijeme i kao ravnatelj uvijek sam djeci naglašavao potrebu za čitanjem. Nama je knjiga bila osnova, a djeca danas najmanje koriste knjige. Mi smo imali jako male mogućnosti u odnosu na današnju djecu, ali smo upravo iz tih manjih mogućnosti i većeg angažmana roditelja uspijevali u onim naumima koje smo si zacrtali. Ako si zacrtao da ćeš završiti fakultet, sve si snage i ulagao u to da ga i završiš. Ako se nije imalo te ambicije, išlo se na zanimanja tipa tokara, bravara, dimnjačara... Danas 80% škola nudi četverogodišnje zanimanje i ja postavljam samo jedno logično pitanje za neke buduće godine – hoće li uopće biti gore spomenutih zanata, hoćemo li imati kvalificiranog vodoinstalatera, stolara zidara...? Bojim se da ne. Zato ćemo imati ljude koji su završili četverogodišnje škole, fakultete, a hoće li biti radnih mjesta za takva zanimanja, bojim se da neće s obzirom i na demografsku sliku i demografsku budućnost koja nam slijedi. Dakle to je ono što ja vidim kao problem u budućnosti i naravno kod jednog dijela roditelja nerealne ambicije da im dijete mora imati fakultet, da mora završiti visoke škole bez obzira na njihove mogućnosti i kvalitete.