Stari Latini su znali reći kako je ime znak. U tom smislu vjerojatno ne postoji veći pokazatelj i simbol novije borbe za hrvatsku samostalnost od Vukovara i njegove tragedije s početka '90-ih. Grad o kojem bi se moglo ispričati toliko priča i reportaža da ne bi bilo dovoljno prostora u većini novina na hrvatskom jeziku. Neke bi možda bile sa sretnim završetkom dok bi nažalost većina njih nosile neizrecivu tugu. Kako bismo vidjeli današnji život prosječnog Vukovarca te što tišti branitelje, redakcija Katoličkog tjednika, u povodu tužne obljetnice okupacije, boravila je u gradu na Vuki i
Dunavu...
Hrvatski grad heroj, stari barokni grad i velika luka na Dunavu nalazi se na sjecištu putova i samim time na mjestu gdje se isprepliću različite kulture. Ovim područjem vode važni riječni i kopneni putovi te se križaju međunarodni prometni pravci od istoka prema zapadu uz rijeku Dunav, te od sjevera preko rijeke Save prema Jadranskom moru. Tu se dotiču i sučeljavaju civilizacije zapadnoeuropskog i istočnog kulturnog kruga. Upravo se tu tijekom 1991. odigrala presudna bitka koja je odredila budućnost moderne Hrvatske jer nakon Vukovara nije se moglo natrag, niti je išta više bilo isto. Sve su karte bile na stolu. No krenimo redom...
Tisućljetna nazočnost čovjeka
Stari nazivi grada Vukovara su Valko, Walk, Wolkov,
a ime koje poznajemo danas je mađarska inačica imena naselja na rijeci Vuki iz
14. st. Zahvaljujući izvanredno plodnom tlu (poslovična crnica iz koje sve što
se posadi izraste) veoma povoljnim klimatskim uvjetima, prirodnom bogatstvu i
dobrom položaju, područje Vukovara bilo je naseljeno još prije 5 000 godina o
čemu svjedoče brojne arheološke lokacije. Vučedolska kultura (Vučedol se nalazi
5 km od središta grada) posebno je značajna za povijest europske civilizacije,
a Vučedolska golubica jedan je od simbola grada. U čitavoj županiji veliko
bogatstvo čine i sačuvane stare šume koje pokrivaju površinu od 70 000 ha, a
naročito su poznate šume hrasta lužnjaka.
Osim Hrvatske, grad je bio u sastavu Mađarske, a
pod turskom je „kuburio“ dva stoljeća, i to nakon vojnog pohoda Sulejmana
Veličanstvenog. U 18.
stoljeću u sklopu Austrijskog Carstva taj su grad naselili i Nijemci, Mađari,
Slovaci, Židovi... Presudni utjecaj tijekom stoljeća imali su njemački grofovi Eltz
koji su 1736. osnovali vukovarsko vlastelinstvo. Tada je nastao Novi Vukovar
koji se u drugoj polovici 19. st. sjedinio sa starim dijelom u jedan grad. Osim
Eltza, asocijacija na ime grada je i Lavoslav Ružička (1887.-1976.),
rođeni Vukovarac, inače dobitnik Nobelove nagrade za kemiju. Vukovar je u
godinama nakon Drugoga svjetskog rata bio među najrazvijenijim gradovima bivše
Jugoslavije, a danas je sjedište najistočnije hrvatske županije za koju,
nažalost, statistike govore kako spada među tri najsiromašnije u državi.
Najveće siromaštvo se u Hrvatskoj, prema pokazateljima, dovodi u vezu s onim
područjima koja su za vrijeme Domovinskog rata bila okupirana.
Grad s trima katoličkim župama
U crkveno-administrativnom pogledu Vukovar se
nalazi u Vukovarskom dekanatu i
Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Sastoji se od triju župa: sv. Josip Radnik, sv. Filip i Jakov i BDM Kraljica
mučenika.
Upravo je župa sv. Josipa Radnika u Borovu Naselju,
koja se nalazi tik do slavne Trpinjske ceste u kojoj je uništeno 30-ak tenkova
zločinačke JNA, bila naše prvo odredište i „odskočna“ daska za daljnje
istraživanje ovoga kraja. U njoj više godina kao župnik djeluje fra
Vjenceslav Janjić, Posavljak, rođen u Vidovicama u plodonosnom mjestu za
duhovna zvanja. Zahvaljujući tom fratru pronašli smo adekvatne sugovornike i
pobliže upoznali bitna mjesta za sve one koji prvi put dolaze u ovaj kraj.
Kako smo u razgovoru saznali, župa u Borovu svoje
klice začetaka ima 1931. kada je češki
poduzetnik Jan Bata započeo s izgradnjom velike tvornice gume i obuće
koja je trebala proizvoditi robu za čitavo područje Balkana. Oko tvornice se
počelo razvijati naselje zvano Batawill, Borovo-Bata... Rastom tvornice rasla
je i potreba za radnicima, a biskup Antun Akšamović povjerio je duhovnu
skrb nad novim dušama u tom kraju, vukovarskim franjevcima. Od 1946. pa sve do
1962. katolici, stanovnici Borova Naselja, sve su svoje religiozne potrebe
mogli obavljati samo u župi matici: crkvi sv. Filipa i Jakova u središtu grada.
Potkraj 1962. franjevci kupuju jednu obiteljsku kuću te uz brojne poteškoće
uspostavljaju novi pastoralni centar.
Bilo je to svojevrsno zaživljenje župe, ali su
fratri i dalje imali problema s vlašću i adekvatnim bogoslužnim prostorom.
Desetljećima su trajala natezanja s izgradnjom crkve. Nažalost, izgrađena župna
crkva resila je ovaj kraj samo devet godina. U vremenu od 18. do 22. studenoga
1991. pripadnici tzv. JNA i njihovi četnički pomagači do temelja su uništili to
velebno djelo. Nesrpsko pučanstvo je protjerano iz grada, mnogi ljudi su
ubijeni, velik broj ih je završio u koncentracijskim logorima u Srbiji. Među
njima i vukovarski franjevci Ante Perković i njegov kapelan Ivan
Mikić, dušobrižnici župe sv. Josipa Radnika u Borovu Naselju.
Nakon mirne reintegracije 1998. raščišćavajući
teren, nađen je očuvani drveni kip Gospe Fatimske kojeg su sestre u Vukovar
donijele 1988. Kip Gospe Fatimske u ovoj župnoj crkvi predstavlja glasoviti lik
Majke povratnika ili lik Gospe koja je odlučila ostati. Radovi na novoj crkvi
započeli su 2003. a završeni 2008. Temeljni kamen uzet je iz oltara bivše
potpuno uništene Gospine crkve. Nova crkva okrenuta je u pravcu sjever - jug.
Ispred nje je veliki trg, desno je pastoralni dio, a lijevo samostan. Sama
crkva u tlocrtu ima 32 x 22 metra. Zvonik je visok 50 metara i dominira ovim
dijelom grada pa i dalje te je pravi izazov popeti se na vrh. Župa ima oko 4
000 vjernika, a u naselju Lipovača postoji i filijalna crkva.
Samostan i crkva sv. Filipa i Jakova
Poslije Borova Naselja obišli smo franjevački
samostan s velikom župnom crkvom sv. Filipa i Jakova, smješten na visokoj
zaravni tik do vukovarske gimnazije. Tu smo razgledali velebno zdanje te
razgovarali s fra Ivicom Jagodićem, župnikom.
Crkva sv. Filipa i Jakova smjestila se poput snažne
tvrđave na brijegu kraj Dunava. Malo po strani od gradske buke i prometa, a
opet u samome središtu. Slijeva je spojena s velikim franjevačkim samostanom
koji s njom tvori karakteristični kvadrat u čijem je središtu kip sv. Antuna.
Temeljni kamen crkve posvećene apostolima sv. Filipu i Jakovu na visokom,
slikovitom položaju iznad Dunava, koji je ostao simbolom i dominantnom točkom
samoga grada tijekom stoljeća, postavljen je 1723., a crkva je izgrađena za
deset godina.
Samostan i ova bogomolja tipični su primjeri marija-terezijanskog
baroka koji je u kontinentalnoj Hrvatskoj utisnuo osebujan biljeg i naseljima i
krajoliku. Samostan s crkvom u svojem monumentalnom arhitektonskom habitusu
stoljećima je čuvao neprocjenjivo umjetničko i kulturno blago, posjedovao je
vrlo vrijedan inventar te bogatu knjižnicu s rijetkim izdanjima, kao i malu
galeriju slika. Po kompleksnosti i cjelovitosti baštine svrstan je među
najvrjednije spomeničke sklopove kontinentalne Hrvatske.
Crkva s 58 metara duljine spada među najdulje u
Hrvatskoj. Osim glavnog oltara u njoj je podignuto pet lateralnih oltara od
kojih je zanimljivo istaknuti oltar sv. Bone, rimskog svećenika i mučenika iz
3. stoljeća, s njegovim posmrtnim ostatcima. Zahvaljujući redovničkoj braći
sačuvane su brojne kulturne vrijednosti, ali više ih je uništeno ili netragom
nestalo. Posredstvom Ministarstva kulture RH otuđeno kulturno blago dobrim
dijelom je vraćeno iz Srbije kamo je odvezeno nakon okupacije.
U tijeku bestijalnih napada na Vukovar na crkvu i
samostan palo je više od 3 000 raznih granata i projektila, ali to nije sve.
Nakon oslobodilačke operacije Oluja i Daytonskog sporazuma okupatori su
htjeli iza sebe ostaviti još veću pustoš. Naumili su crkvu 1996. sravniti sa
zemljom izbušivši 22 rupe za eksploziv u njezinim zidovima i potpornim
stupovima. Te namjere u posljednji je trenutak uspio zaustaviti, tadašnji
privremeni upravitelj okupiranog istočnog dijela Hrvatske, američki general J.
P. Klein poslavši UN-ove trupe u vukovarsku crkvu. Posljedice razaranja i
pokušaja miniranja i danas se mogu vidjeti jer su za vrijeme obnove ostavljeni
nerestaurirani dijelovi zdanja kao podsjetnik na tužna vremena koja su, na svu
sreću, iza nas. Vukovar je nakon završetku mirne reintegracije 1998. postao
povratnički, ali i hodočasnički grad. U njega svake godine dolaze tisuće
vjernika i namjernika privučenih herojstvom, ali i mučeništvom njegovih
stanovnika. Mnogi pritom posjete i razgledaju franjevačku crkvu i samostan.
Nova župa Kraljice mučenika
Nakon razgledanja središta grada krenuli smo k
trećoj i posljednjoj vukovarskoj župi koja se nalazi na periferiji. Osnovana je
2003. odvajanjem dijela naselja od župe sv. Filipa i Jakova i njome upravlja vlč.
Mato Martinković. Župa ima oko 5 500 stanovnika od kojih je oko 3 000
katolika, a obuhvaća i filijalu Bogdanovci, selo koje ima 700 žitelja. Najmlađa
vukovarska župa smještena je u dijelu grada koji se od središta prostire na jug
prema Bogdanovcima, Petrovcima i Negoslavcima i predstavlja jedinu „dijecezansku“
župu u Vukovaru. Riječ je o župi u kojoj su pravoslavni vjernici blaga većina,
a ima određen broj grkokatolika. Prema riječima našeg sugovornika, kontakti s
pravoslavnim svećenicima su službeni i svedeni na minimum. Među ljudima
različitih vjera i nacija nema pretjeranih problema, ali niti druženja. Svi
žive svojim životom.
Razgledali smo i novu modernu crkvu, njezinu
unutrašnjost te se popeli na zvonik s kojeg se prostire lijep pogled. Nakon
pozdrava sa župnikom slikali smo i filijalnu crkvu koje se ne bi postidjele
mnoge župne zajednice diljem Hrvatske i BiH. Bogdanovci su inače stopostotno hrvatsko
selo.
Putovima Domovinskog rata
Poslije,
uvjetno rečeno, laganijih tema koje se tiču obilaska vukovarskih katoličkih
crkava krenuli smo putovima Domovinskog rata. Prva postaja bila je Ovčara i
tamošnje mjesto velikih stradanja ranjenika i osoblja iz Vukovarske bolnice....
Podsjetimo
se. Početak oružanog napada na područje Vukovara zbio se 2. svibnja 1991. kada
je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Napad na grad započeo je 24.
kolovoza 1991. i od tada je on tri mjeseca bio u potpunom okruženju, do 18.
studenoga kada je okupiran. Nesrpsko pučanstvo (oko 22 000 ljudi) protjerano
je, a više od 6 000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su
pretrpjeli teška zlostavljanja, a mnogi se nisu vratili.
Ovčara, kamo
su odvedeni zarobljeni ranjenici i bolničko osoblje, nalazi se pet kilometara
jugoistočno od Vukovara te predstavlja eklatantni primjer ratnog zločina i
kršenja međunarodnih pravila u ratnim uvjetima. Riječ je o masovnoj grobnici
nastaloj pokopom posmrtnih ostataka ratnih zatočenika i nasilno odvedenih
civila. Tu je 20. studenoga 1991. ubijena 261 osoba nesrpske nacionalnosti.
Spomen-dom na Ovčari
Danas na
Ovčarskoj ravnici stoji spomen-ploča koja podsjeća na mjesto stradanja. Jedan
od hangara gdje su ubijeni proveli svoje posljednje sate života je konzerviran
i ostavljen kao podsjetnik za buduće naraštaje.
Tu smo
zajedno s đacima zagrebačke škole Vladimir Prelog poslušali kratko
izlaganje Kristijana Drobine, službenog
voditelja spomen-doma. Kako smo
čuli, hangar je prije 1991. služio za potrebe poljoprivrednog kombinata Vupika.
Spomen-dom je nastao kao donacija grada Zagreba, a idejni začetnik mu je
Hrvatsko društvo logoraša sa sjedištem u Vukovaru.
„Zarobljene
ranjenike i osoblje iz bolnice u hangar je dovela JNA gdje su ih dočekali
četnici i lokalni Srbi iz Vukovara i okolice među kojima je bio i prijeratni
gradonačelnik Slavko Dokmanović (ubio se u zatvoru te nije dočekao
presudu). Tu su
zarobljenike svi zajedno tukli i mučili, a njih četvero je preminulo. Ostale su
te večeri, što je i razlog zašto je u hangaru uvijek mrak, pokupili te ih
odvezli dva kilometra do jame koja je bila pripremljena i sve ih ubili. U
grobnici je pronađeno 200 tijela, a ostali se vode kao nestali, dakle čitav
jedan autobus ljudi nije pronađen. U tužnoj i dostojanstvenoj umjetničkoj prezentaciji
projektanta akademika Miljenka Romića koja se prikazuje posjetiteljima,
slike žrtava se naizmjenično svakih 30-ak sekundi pojavljuju i nestaju.
One se
pale i gase i tim činom se simbolično htjelo pokazati kako su žrtve još uvijek
tu, dolaze nam u sjećanja te polako nestaju. Ispod slika u kanalu se nalazi
slama na čemu su žrtve ležale te osobni predmeti kojih je vrlo malo jer su ih
najprije opljačkali. Neke predmete su donijele obitelji, a drugi su iskopani uz
tijela. Ako se pogleda u strop, vidi se 261 zvjezdica i nasred prostorije
formira se spirala s imenima žrtava koje polako idu dolje i nestaju, što je
simbol gašenja života, ali se ipak na kraju nalazi simbolično upaljena svijeća
kao vječna svjetlost. Pod je prekriven čahurama koje pokazuju kako su oni
završili svoju muku uz pucnjavu. Najmlađa žrtva imala je 16 godina, a
najstarija 72. Među njima su bile i tri žene od kojih je jedna bila trudna.
Jedino što se nije promijenilo od 1991. je krov od salonit ploča u sredini i
velika ulazna metalna vrata koja su čisto simbolike radi zaglavili da se nikad
više ne zatvore“, rekao je u prezentaciji voditelj spomen-doma.
U svoj svojoj
jednostavnosti prostorija sve objašnjava. Godišnje ju posjeti do 140 000
posjetitelja. Prema riječima našeg sugovornika, dolazile su organizirane
skupine iz Egipta, Novog Zelanda, Perua...
Memorijalno groblje žrtvama iz Domovinskog rata
Nakon Ovčare obišli smo i Memorijalno groblje koje se nalazi na istočnom prilazu gradu, južno od ceste prema Sotinu i Iloku. Riječ je o najvećoj masovnoj grobnici u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ekshumirano je 938 tijela i na tom mjestu postavljeno je 938 bijelih križeva. Dva su križa izdvojena i predstavljaju najmlađu žrtvu: bebu od 6 mjeseci i najstariju: staricu od 104 godine. Žrtve nisu stradale na ovom mjestu nego po cijelom gradu te su sve prikupljene i pokopane ovdje. Nakon procesa mirne reintegracije vršena je ekshumacija tri mjeseca. Većina identificiranih pokopana je na Memorijalnom groblju, ali nisu svi jer su te odluke donosile obitelji pa su neki pokopani drugdje gdje su živjeli raseljeni Vukovarci.
Groblje je
podijeljeno po alejama, a najveća je ona poginulih branitelja. Tu se nalaze i
prazna mjesta za nestale kojih ima otprilike 300. Druga aleja su civilne žrtve
te aleja za umrle ratne vojne invalide. Sva mjesta su jednaka i jednoobrazna, a
razlika je jedino u boji što simbolizira status u trenutku pogibije.
U središnjem
dijelu groblja godine 2000. postavljen je spomenik autorice Đurđe Ostoje
od patinirane bronce, visok četiri metra. Čine ga četiri vertikale koje u
sredini tvore „zračni“ križ uz vječni plamen. Križ simbolizira patnju i muku...
Nakon groblja
posjetili smo još jedan vukovarski simbol: vodotoranj koji je konzerviran i
sačuvan za budućnost.
Težak
život Vukovaraca
Razgledajući
oštećeni vodotoranj, zapitali smo se kako danas žive Vukovarci. Prošle su 23
godine od strahota razaranja i 16 godina od reintegracije. Poznate su teškoće u
gospodarstvu, visoka nezaposlenost, nizak standard...
Čini se da
Vukovarci žive teško, ispod razine normalnog življenja čovjeka u RH. S obzirom
na ono što su prošli i dali u prošlosti, to je mnogo manje od onoga što su
zaslužili. Grad koji je, kako se poslovično govori, bio drugi po BDP-u u
zajedničkoj državi, danas je prepolovljen po broju stanovnika gdje svaka druga
osoba ne radi. Jedna od prvih stvari koja se primijeti je činjenica da na
ulicama nema ljudi. Vukovar zaista izgleda kao grad duhova. Ljudi postoje na popisima
za vrijeme popisa i za podjelu mirovina, ali izgleda ne žive u gradu.
Ratnih rana
je sve manje, barem na građevinama, jer sve više zdanja poprima prijeratni ili
novi oblik. Čini se kako je grad i dalje podijeljen po nacionalnoj osnovi... Iako
službeno jedan, kao u nekoj epizodi Zone sumraka, postoje dva Vukovara, onaj
hrvatski i srpski: djeca odvojeno idu u vrtiće, u školama se ne uči ista
povijest, ljudi se ne druže prečesto, a ekumenizma ima vrlo malo... Ljudi koji
tek dosele u Vukovar, kao što je to slučaj s borovskim kapelanom fra
Marinom Kuzminskim, inače
iz Koprivnice, blago rečeno osjećaju se čudno jer moraju dobro paziti
gdje će sjesti popiti kavu ili otići na šišanje...
Glas branitelja se i dalje čuje
Budući da je
pitanje branitelja iznimno važno, zanimalo nas je kako oni danas žive. U
Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar razgovarali smo s Vladom
Iljkićem, iz Stožera
za obranu hrvatskog Vukovara, inače rodom iz Čardaka kod Modriče, koji u Vukovaru
živi od 1972.
Na pitanje o tomu stvara li se od Vukovara mit, on
je odgovorio: „Točno se zna koliko je ljudi poginulo, ranjeno, nestalo i koliko
je prošlo kroz logore. Jedini mit koji se može stvarati Vukovaru je ona brojka
sa srpske strane koju ne znamo, a to je koliko je njihovih poginulih. Jedino je
ta strana nepoznanica. Ovdje u Vukovaru se sve zna i nema govora o novom mitu.“
Prema njegovim riječima, branitelji žive jedan
poseban život. Oni su i danas čuvari Vukovara i Hrvatske i svih oni pozitivnih
osobina koje su državu krasile u ratu.
„Jedinstvo branitelja je iznimna snaga pred kojom
će i predsjednik države i Vlade RH zasigurno izgubiti. Takvu snagu i jedinstvo
jedino je moguće pobijediti podjelama. Svaka je stranka pokušavala imati svoje
branitelje kojima je činila razne usluge. Među ljudima ćete naći one koji su
tomu podložni i zato imamo različite udruge. Politika je donijela zakon po kojem
tri čovjeka mogu napraviti udrugu. Da nije tako, onda ne bi ni bilo ovoliko
udruga. Sam zakon je bio korak k podjelama i tako danas imamo oko 30
braniteljskih udruga“, rekao nam je Iljkić. Zanimalo nas je i kakva je danas
percepcija branitelja, a naš sugovornik je na to odgovorio: „Moram priznati
kako se uvijek šire negativne slike o braniteljima. Branitelj je nešto ružno,
loše, neprimjereno... Nigdje se ne govori o našem poštenoljublju,
čovjekoljublju, bogoljublju, solidarnosti, nesebičnosti... Uvijek se ističu
neki pijanci, kockari, gubitnici, nasilnici, o onima koji nemaju što raditi pa
naplaćuju od Hrvatske što su se borili... A nitko ne pita tko je upropastio
državu, zadužio, nego su krivi branitelji koji na to stalno upozoravaju.“
Nakon što nam je Iljkić darovao jaknu s natpisom Vukovar-mjesto
posebnog pijeteta, otišli
smo razgovarati s Draganom Špoljarićem i Ivanom Mijićem, članovima Ekonomskog vijeća župe u
Borovu Naselju. Njihove priče nam nude depresivnu sliku današnjeg i budućeg
Vukovara. Sukus čitavog razgovora s njima se može svesti na činjenicu kako se
ljudi odseljavaju jer nemaju od čega živjeti. Perspektive nema, pogotovo za
mlade. Oni koji imaju socijalnu pomoć i mirovine, mogu skromno živjeti.
Nacionalni odnosi su narušeni neprocesuiranjem odgovornih za sve počinjene
zločine. Također je prisutna određena doza netrpeljivosti prema sadašnjoj
državnoj garnituri političara koje smatraju odgovornim za većinu problema i
napetosti u gradu i županiji. Pitanje ćirilice je možda najaktualnije i, prema
riječima naših sugovornika, pismo nije problem, nego način na koji se sve
pokušava predstaviti. Ćirilica da, ali kronološki prije toga se mnoge bitnije
stvari trebaju uraditi.
Okrenuti se poslu i obiteljskom gospodarstvu
I što reći na
kraju? Čini se kako je Katolička Crkva stabilizirajući čimbenik u Vukovaru. Ona
svojim djelovanjem i nazočnošću nudi ljudima kakvu-takvu nadu kad su ih već
napustili političari. Crkva djeluje pastoralno, ali se brine i za materijalne
potrebe putem mjesnih Caritasa koji imaju sve više molbi za pomoć.
S takvim
Vukovarom gdje je PTSP česta bolest, a neimaština i siva budućnost realnost,
politika neprestano kalkulira kako bi pojedine stranke ostvarile poene. Niz
pokazatelja govori da se Vukovar doživljava samo kao simbol, i to ne cijele
godine dok su ljudi prepušteni sami sebi. Naši sugovornici su se složili u
jednom: više se ne može tonuti, mora se okrenuti radu. Stoga očekuju blagi
pomak nabolje jer Vukovarci to zaista zaslužuju.
Nema komentara:
Objavi komentar