Veličanstveni građevinski pothvati prvog vrhbosanskog nadbiskupa Stadlera

Rijetko je koji velikodostojnik Crkve u Hrvata, ali i šire toliko osporavan, napadan ili ocrnjivan kao što je prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji dr. Josip Stadler. Ataci na njega su počeli za vrijeme njegova života, po dolasku u Bosnu, a ni poslije smrti ne jenjavaju. Usprkos tomu sluga Božji se bavio duhovnom i materijalnom napretku mjesne Crkve i naroda, neprekidnom intelektualnom radu, brizi za siromašne te gradnji potrebitih institucija.

Iza njega su ostala velelepna zdanja koja su nikla doslovce „ni iz čega“, a njegove pothvate bi i danas bilo teško ponoviti.

Nakon što je papa Leon XIII. 1881. ustanovio redovnu crkvenu hijerarhiju u BiH dr. Stadler je došao u Bosnu u siječnju 1882. te preuzeo upravu nadbiskupije i odmah analizirao stanje riječima: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna crkva negdje drugdje”.

Izrečene riječi najbolje opisuju situaciju koju je zatekao dr. Stadler, ali i govore koliko se posla pred njim nalazilo.

Podstanar bez stolne crkve, sjemeništa i bogoslovije

Stadlerova prvobitna “katedrala” gdje je ustoličen za nadbiskupa bila je trošna crkva koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku, a za prvi dom je imao iznajmljenu kuću sa zemljanim podom.

Tako je Stadler došao u pokrajinu koja je bila duhovno i materijalno opustjela zbog 400 godina osmanske okupacije s 210.000 katolika, a od toga samo 700 u Sarajevu. Nadbiskupiju je imao samo na papiru bez institucija, sjemeništa te bogoslovije za odgajanje budućih svećenika

Ipak, zahvaljujući svojoj sposobnosti te živoj Crkvi – vjerujućem puku koji je uz pomoć franjevaca preživio stoljeća turske okupacije za 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je u kratkom razdoblju podići Kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu osnovati novi Red časnih sestara, sirotišta, razna crkvena gospodarstva te nekoliko crkava u nadbiskupiji...

Važno je istaknuti kako nakon Stadlerove smrti nije ostalo duga i neplaćenih računa za sva zdanja koja je izgradio. Bilo bi zanimljivo kad bi se mogla izračunati današnja vrijednost svega izgrađenog.

Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije nije bila zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek koji je posjedovao široku kulturu bavio i pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije prevodio i objavljivao pučko-nabožne i praktično-pastirske spise koje je držao potrebnim za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka te izdavao nekoliko novina.

Ovdje donosimo kratki prikaz najvažnijih uspjeha nadbiskupa Stadlera kao graditelja.

Kaptol vrhbosanski

Budući kako je Stadler došao u nadbiskupiju gdje nije bilo dijecezanskih svećenika imao je pravo predlagati kanonike koje je vlada odobrila, a Sv. Stolica imenovala. Stadler je odabrao prve svećenike koje je osobno poznavao diljem Austro-ugarske monarhije.

Kanonici su prvih godina stanovali u privatnoj kući, a već 1895. sagradio je kanonički dom sa zajedničkim prostorijama u prizemlju i po dva stana na svakom od dva kata. Taj je dom inkorporiran u jednu cjelinu sa zgradom nadbiskupske rezidencije koju je projektirao Josip Vancaš. Tako je relativno brzo riješen problem nadbiskupske rezidencije i čitavog Kaptola

Sjemenište u Travniku

 

Jedan od mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila je i potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih svećeničkih kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je Travnik koji je u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.

Nakon mnogo nevolja i financijskih poteškoća započela je s radom početkom 1882. Nadbiskupska gimnazija u Travniku koja je u to vrijeme još uvijek okupljala samo vanjske učenike.

Taj mali broj izabranih učenika bio je poučavan u hrvatskom jeziku, katekizmu, biblijskoj povijesti, zemljopisu, računanju i njemačkom jeziku, a već  8. travnja 1882. tiho je i bez velike najave posvećen kamen-temeljac zdanja u kojem će se odgajati svećenički kandidati.

Unatoč mnogim financijskim nevoljama do 1888. zgrada je većim dijelom dovršena, a upravu nad gimnazijom i sjemeništem nadbiskup Stadler je povjerio isusovačkom redu.

Iz tog su zavoda izašle generacije bh. katolika-Hrvata i to svećenika i akademika raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u BiH i šire.

Bogoslovija izgrađena u rekordnom roku

Kada su prvi dijecezanski maturanti sjemenišne gimnazije dospjeli do teološkog studija nadbiskup je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi Dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa i prvu godinu studija na Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj školi.

U međuvremenu je podizana zgrada Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori prešli u dotad sagrađen dio zgrade koja je također izgrađena po projektu Josipa Vancaša u talijanskom renesansnom stilu.

O grandioznosti i veličini tog zdanja govore i njezine dimenzije te dva krila zapadnog, studentskog (54,70 m x 17,90 m) i istočnog, profesorskog dijela (29 m x 17,65 m).

To je i danas veličanstveno zdanje koje je nedavno uzdignuto u rang Katoličkog Bogoslovnog fakulteta, dok se može reći kako je bila prva visokoškolska ustanova u BiH po europskim mjerilima.

Izgradnja katedrale Presvetog Srca Isusova za 1.200 vjernika

Svaki biskup treba imati svoju crkvu u kojoj će slaviti mise, dijeliti sakramente te zaređivati svećenike. Tako je Stadler imao u planu napraviti veću crkvu koja će zamijeniti njegovu privremenu katedralu na Bistriku.

Dvije osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu. Nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima.

Tek dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866-1882) bila je obojici u neku ruku veliki uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami prenosili u Sarajevo svoja iskustva.

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda i prelijepog interijera.

Gradilište je otvoreno u kolovozu 1884. i obavljen je svečani čin početka radova prije negoli se pristupilo iskopu temelja. Zidanjem je tijekom 1885. toliko napredovalo da se u rujnu 1886. moglo izvoditi u sve tri lađe. U ožujku 1887. radilo se na zapadnom tornju, a u travnju je počelo žbukanje srednje lađe. Građevinski radovi završeni su 9. studenog 1887., a predstojao je veliki posao umjetničkog opremanja zgrade te je taj potrajao dvije godine.

Tako je Sarajevo i Vrhbosanska nadbiskupija dobila svoju katedralu koja je danas ponos grada i nalazi se na većini razglednica i turističkih maršruta a često je predmet hodočašća vjernika ih BiH i šire upravo na grob sluge Božjega Josipa Stadlera koji je u njoj pokopan.

Ubožnice Egipat i Betlehem

Budući kako je Stadler rano ostao bez roditelja uvijek je imao simpatija prema najmlađima koji pate. Tako je uspostavio Dječji dom Egipat 1898. Dom je osnovan u staroj kući, koja se nalazila neposredno uz zgradu u kojoj je danas smješten dom.  Ta kuća je bila u jako lošem, ruševnom stanju, pa je 1926. napravljena nova zgrada, u kojoj se i danas Dom nalazi.
Osnivač je smatrao da djeca mogu ostati bez roditelja, ali ne smiju ostati bez prijatelja i dobročinitelja. Stadler je stoga, sjećajući se Isusovog bijega i utočišta u Egiptu, sestrama predložio da dječje utočište nazovu Egipat. U radu s djecom sestre se trude učiniti prirodno ozračje obiteljskog života, što doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini.

Nadbiskup Stadler je također 1897. kupio zemljište s malom kućom na Bjelavama u Sarajevu, a sljedeće godine je blagoslovio temelj za gradnju nove kuće, koja je završena iste godine, te su već 24. listopada 1898. unutra uselile sestre i 52 djevojčice.Ova je kuća imala trostruku zadaću: Kuća matica, Zavod Maloga Isusa za žensku sirotnu djecu i Osnovna škola u Zavodu Maloga Isusa. Ova zgrada još nije vraćena sestrama i u njoj se nalazi srednja medicinska škola.

Stadler je kupio i brojna zemljišta na kojima su kasnije nicali samostani, crkve, gospodarstva za  ženske redove (npr. Samostan Dolorosa u župi Čardak)...

Nadbiskup Stadler je preuzeo kormilo nove crkvene pokrajine u jednom teškom trenutku. Došao je živjeti sa siromašnim i napaćenim pukom, biti njegov pastir i izgraditi sve institucije potrebite za normalno djelovanje biskupije kako to dolikuje u katoličkom svijetu. On se nije uplašio povjerenog zadatka i u relativno kratkom roku je napravio puno toga i tako se zlatnim slovima urezao u povijest Crkve u Hrvata. Zasigurno bi svi njegovi građevinski pothvati mogli zanimati neki budući znanstveni simpozij.

Jedan od mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila je i potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih svećeničkih kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je Travnik koji je u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.

Dvije osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu. Nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima.