Dr. Slaven Letica: Država BiH se slabo vidi iz „hrvatske perspektive“, a sva priča se svodi samo na za i protiv trećega entiteta

Za sebe će reći kako je redoviti sveučilišni profesor u zasluženoj mirovini, pisac, javni umnik (intelektualac), ekonomist, sociolog, bivši savjetnik Ujedinjenih naroda i predsjednički savjetnik, bivši saborski zastupnik i predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj... Rođen 1947. u Podgori kod Makarske, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a sveučilišnu karijeru ostvario na Medicinskom fakultetu u hrvatskoj metropoli kao redoviti profesor zdravstvene ekonomike i medicinske sociologije. Riječ je o svestranom i sveprisutnom dr. Slavenu Letici. 
 

  Kao savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije radio je na projektima organiziranja, financiranja i upravljanja zdravstvenim sustavima u brojnim zemljama: Indiji, Kini, Pakistanu, Tajlandu, Egiptu, Sudanu, Filipinima i u brojnim europskim zemljama. Bio je prvi osobni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od svibnja 1990. do ožujka 1991. U Hrvatski sabor izabran je u njegovu 5. sazivu, 2003. Kao neovisni kandidat kandidirao se na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. i osvojio više desetaka tisuća glasova. Autor je i koautor 20 znanstvenih i popularno znanstvenih knjiga te udžbenika izdanih u Hrvatskoj i SAD-u, kao i više od 100 znanstvenih i stručnih članaka.

U ulozi intelektualca u hrvatskoj javnosti djeluje dulje od četiri desetljeća: kao kolumnist, pisac eseja, predavač, polemičar i sudionik brojnih televizijskih rasprava o ključnim problemima hrvatske države, kulture, znanosti, zdravstva i društva. Posljednjih godina sustavno se bavi istraživanjem fenomena hrvatske, europske i svjetske Velike recesije i dužničke krize koju naziva „dužničkim ropstvom“.

S njim smo razgovarali o aktualnom političkom i društvenom stanju hrvatske države, politike, medija, prošlih i budućih izbora...

Dr. Letica, recite nam s obzirom na procese globalizacije i stvaranja Europske unije, što znači imati državu danas u odnosu, recimo, na vrijeme početka 1990-ih i prije?

Brojne su države, a među njima i Republika Hrvatska, kao i sve bivše jugoslavenske republike i pokrajina Kosovo, neovisnost, suverenost i državnost stekle doista kasno, pa i prekasno: u odnosu na raznolike povijesne procese stvaranja nacionalnih država u Europi, Africi, Južnoj Americi i Aziji. Moglo bi se, dakle, kazati da je „stvaranje“ ili „izgradnja“ nacionalnih država pri kraju 20. i na početku 21. stoljeća na neki način zastarjela, demode, jer su u modi procesi globalizacije i sveopće integracije.

Općenito se može kazati da će 20. stoljeće budući povjesničari nazivati mračnim dvadesetim vijekom. Poznati američki teoretičar ljubavi i mržnje Robert Sternberg precizno je izračunao da je u tom stoljeću SVAKOGA od 36 525 dana u ime neke "velike ideje" ubijeno prosječno oko 3 000 civila. 

Spoznajno promatrano iz današnje perspektive, 20. stoljeće je bilo stoljeće političkih binarnosti i bipolarnosti: komunizam - kapitalizam, privatno vlasništvo - državno/društveno vlasništvo, Istok - Zapad, Sjever - Jug, jednostranačje - višestranačje, tržište - plan, besklasno - klasno, višestranačje - jednostranačje, liberalna demokracija - narodna demokracija, NATO pakt - Varšavski pakt itd.

Štoviše, u tom su stoljeću još uvijek postojali muškarac i žena, otac i majka, sinovi i kćeri, unuci i unuke, dječaci i djevojčice.

Bivša Jugoslavija bila je maneken onoga što se danas naziva „treći put“: nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo, samoupravni socijalizam, samoupravna radnička kontrola, udruženi rad, jednostranački federalizam i slično.

Dogma o političkoj ispravnosti ili, da iskoristim nama poznatiji izraz, političkoj podobnosti, očistila je jezik i govor od nepoćudnih riječi, imenica i pridjeva. Inkriminacija govora mržnje suzila je slobodu pisanja, govora i polemike, a time i opću društvenu kreativnost.

Novo 21. stoljeće započelo je kao stoljeće multipolarnosti i hibridnosti. Otpočeo je, prije svega, proces ekonomske multipolarnosti: umjesto bogatog Zapada i Sjevera i siromašnoga Juga i Istoka, već se mogu jasno nazrijeti zametci osam središta ekonomskog života: EU, SAD, Kina, Indija, Brazil, Meksiko, Japan i Rusija.

Brojni se ljudi od pera i riječi naprosto spoznajno i osjećajno nisu snašli i ne snalaze u tom „rascjepu vremena“. Našli su se u situaciji koju je Hermann Hesse naslutio u Stepskom vuku: „Ima tako razdoblja kada cijeli jedan naraštaj zapadne između dva vremena, između dva životna stila, na taj način da za nj više ne vrijedi nikakva samorazumljivost, nikakvi običaj, nikakva zaštićenost ili nedužnost.“

Iako mozgoslovi dobro znaju da je ljudski mozak plastičan i da ima sposobnost prilagodbe novim okolnostima, neke umnike ipak, kao što sugerira narodna poslovica, „pregazi vrijeme“, ostaju živjeti u davno i trajno svršenim vremenima, nadajući se da će se vratiti dani koji se vratiti ne mogu. Pred nama u Hrvatskoj, ali i pred Europom i cijelim svijetom je ponovno promišljanje i osmišljavanje načina života koji neće dovesti do kataklizme globalnih razmjera.

Tko je, prema vašem mišljenju, najviše odgovoran za sadašnje stanje u Hrvatskoj?

Odgovor na Vaše pitanje tražio bi poseban intervju ili, još bolje, političko-teorijski traktat. Hrvatska je ekonomska „bolest“ kronična i degenerativna. Trenutni su simptomi te „bolesti“ ovi: javni je dug oko 34 milijarde eura (oko 80% BDP-a), vanjski - inozemni dug je oko 48 milijardi eura, nezaposlenih je ljudi krajem veljače bilo 330 000, a BDP je od 2008. do kraja 2014 pao za oko 13%.

Uzroci su i korijeni te „bolesti“ duboki i daleki, a sežu u doba SFRJ-a i samoupravnog socijalizma, rata i razaranja, pogrešnog pristupa privatizaciji, samodestruktivne tečajne i monetarne politike, neodgovornog, pa i opsesivnog zaduživanja itd. Loptanje s odgovornošću po političkoj logici VI - MI ne vodi ničemu dobrom. Ekonomska depresija pretvorila se u masovnu apatiju i beznađe koji sami po sebi djeluju negativno: na poduzetništvo, proizvodnju, radni elan, pa i na spremnost na rađanje i podizanje djece.

Kako komentirate visoku polarizaciju između desnog i lijevog biračkog tijela i koliko to šteti ili koristi Hrvatskoj jer RH kao da nikako ne ide naprijed, uvijek se samo recikliraju događanja iz prošlosti?

Dobro je znano da i hrvatske stranke „ljevice“ (SDP, HNS, IDS), kao i srodne EU-stranke, imaju potpuno različite stavove od stranaka „desnice“ (HDZ, HSP, HSS, HDSSB) o nizu važnih životnih i društvenih pitanja: pobačaj, vjeronauk, medicinski potpomognuta oplodnja, sklapanje homoseksualnih brakova, eutanazija, spolni odgoj mladih, globalno zatopljenje, prava životinja, zaštita okoliša, partizani, ustaše, četnici, komunistički zločini i zločinci,  vjera, Bog i Crkva, Europska unija, Pelješki most, suradnja sa Srbijom, prodaja „obiteljskog srebra“ itd.

Poznato je također, a i lako je vidljivo, da postoje stalne tenzije, svađe, pa i otvoreni verbalni ratovi između vođa političkih stranaka, njihovih saborskih i inih zastupnika, pa i stranačkih članova i simpatizera.

Stalni hladni rat političkih stranaka, u doba predizbornih natjecanja, posebice u vrijeme teških društvenih kriza, kulminira, pa članovi, a često i birači, različitih „opcija“ jedni druge žive ne mogu vidjeti i čuti. U brojnim parlamentima nesnošljivost nerijetko preraste u tučnjave, oružane obračune, pa i atentate.

Uzajamne optužbe hrvatskih političkih stranaka za pljačku, osiromašenje i zaduživanje naroda i države, za rasprodaju narodne imovine i nacionalnog bogatstva te za „spaljivanje“ pozajmljenog novca, dio su svakodnevnog saborskog, političkog i medijskog folklora, pa se često čini kako hrvatski političari žive isprazne, a paklene živote: zaslijepljeni predrasudama, nesnošljivošću i plamtećom mržnjom.

Uobičajeni pristupi objašnjenju fenomena međustranačke nesnošljivosti i mržnje svodili su se na teze o presudnom utjecaju ideologije i strasti borbe za vlast. Međutim, razvoj suvremenih biomedicinskih znanosti i, posebice, dijagnostičke tehnologije, omogućio je posljednjih godina biomedicinskim istraživačima, osobito onima koji se bave mozgoslovljem (neuroznanošću), empirijsku provjeru sasvim novih hipoteza i teorija o biologijskim uzrocima stranačke pripadnosti, nesnošljivosti, isključivosti, pa i agresivnosti.

Naime, nakon što su forenzičari odavno dokazali da postoje razlike između, primjerice, mozga muškaraca i žena (činjenica što je prosječni muški mozak veći od prosječnog ženskog mozga za oko 9% bila je izvor seksističkih teza o spoznajnoj i intelektualnoj inferiornosti žena), a zatim i da postoje morfološke razlike između osoba koje imaju heteroseksualne i homoseksualne sklonosti (tako je nastala danas dominantna teorija o genetskoj predodređenosti homoseksualizma), posljednjih godina sve češće istražuju morfološke i fiziološke razlike vlasnika liberalnih („lijevih“) i konzervativnih („desnih“) političkih mozgova. Preciznije, mozgova ljudi koji sebe smatraju tako usmjerenim.

Iako su vrijednosne, pa i političke i stranačke usmjerenosti i izbori rezultat mnoštva nebiologijskih čimbenika – obiteljske tradicije, društvenog položaja i okružja, političke mode, pa i egzistencijalnog računa i interesa – nikako se ne smiju podcijeniti ni genetski, biologijski čimbenici.

Kakva je, prema Vama, percepcija političara i stranaka u hrvatskoj javnosti?

Zasluženo negativna, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u nama susjednim zemljama, pa i u Europi, Americi i cijelom svijetu. Rezultati brojnih anketa pokazuju da su političari, uz novinare, lobiste, prodavače auta, odvjetnike i u posljednjih nekoliko godina bankare, najomraženija profesija. Ljudi im najmanje vjeruju, za njih misle da su korumpirani, beskorisni, lažljivi i prijetvorni, a dobro plaćeni i lijeni. S druge strane, kao najcjenjenije profesije i one kojima se najviše vjeruju također su iste ili slične: medicinske sestre, učitelji, liječnici, vojni časnici, policajci i kler. 

Dakako, iako političari sebe drukčije vide i „one dolje“ vide kao gomilu i masu, nova istraživanja pokazuju kako birači, građani, pa i raja ili puk imaju nesumnjivi spoznajni potencijal. Dokazano je da postoji „mudrost gomile“, a ne samo njezina destruktivna i rušilačka snaga.

Hrvatske danas ne bi bilo bez Domovinskog rata koji se pomalo zaboravlja dok pojedini pokušavaju relativizirati agresora i žrtvu. Zašto do toga dolazi?

Nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku te posebice nakon posljednje presude tzv. stalnog Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u predmetu hrvatske tužbe i srbijanske protutužbe za genocid, nije više moguće, kako kažete, relativizirati agresora i žrtvu.

Naime, MKS je u presudi konstatirao da su JNA i srpske-srbijanske vojne/okupacijske snage u našoj zemlji počinile masovne zločine koji imaju karakteristike GENOCIDA, ali da ti „elementi genocida“ nisu bili sami po sebi krajnja svrha velikosrbijanske agresije, već SREDSTVO za ostvarenje etničkog čišćenja osvojenih i okupiranih dijelova Hrvatske.

Presuda po srbijanskoj tužbi u kojoj se Oluja tretira kao genocidna vojna operacija JEDNOGLASNO je odbačena, što baca u vodu sve srpske i srbijanske tlapnje i prijetnje kako je Republika Hrvatska stvorena na – genocidu. Takva presuda još jednom potvrđuje oslobađajuće presude drugog Haaškog suda u procesu protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, čime definitivno Domovinski rat s međunarodno-pravnog stajališta za nas Hrvate odavde do vječnosti ostaje kao pobjednički, pravedni, zakoniti, državotvorni i oslobodilački.

Da je RH osuđena za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja – progona, deportacije – oko 220 000 svojih građana, svaki od njih mogao bi je pred hrvatskim i Europskim sudom za ljudska prava tužiti za naknadu nematerijalne i materijalne štete. Uzimajući u obzir činjenicu da je Europski sud presudio da je Slovenija svakom od svojih „izbrisanih“ dužna isplatiti naknadu od 20 000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njime mora nagoditi oko iznosa materijalne štete, razumno je pretpostaviti da bi svaki od na bijeg natjerani i odbjeglih (sada su to politički ispravni pojmovi) Srba ostvario pravo na odštetu od najmanje 50 000 eura. Ukupna bi financijska šteta za Hrvatsku bila, dakle, samo s te osnove 11 milijardi eura.

Zaključit ću. Za razliku od Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu i nürnberških procesa koji su na njemu održani od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946., na kojima su presude donošene i za dva zločina koja prethode zločinu genocida – ZLOČIN PROTIV MIRA I ZLOČIN AGRESIJE – MKS nije sudio o tim zločinima.

Dakle, Republika Hrvatska i mi, njezini građani, moramo trajno inzistirati na sada nepobitnoj činjenici da je bivša SFRJ i njezina pravna sljednica (Sud ju takvom nije tretirao) Republika Srbija počinila ta DVA VELIKA ZLOČINA koji su pretpostavka i prethodnica genocida!

Recite nam kakva je pozicija intelektualaca u Hrvatskoj danas? Kakva je njihova uloga u društvu u kojem žive i mogu li išta promijeniti nabolje?

Osobno sam uvijek imao problem s imenicama „intelektualac“ i „intelektualci“, a još i više s brojnim pridjevima koji se stavljaju ispred nje: „neovisni“, „liberalni“, „lijevi“ „ugledni“, „kritični“, „svjetski poznati“, „poznati“ itd.

Ta čudna – metaforička, simbolična, gotovo mitska – stvorenja ja, nažalost, poznajem iz prve ruke, a to znači da znam što mnogi od njih zapravo znaju (najčešće malo) i što ne znaju (najčešće puno). Problemi s kojima se susreće današnja Hrvatska traže specijalistička političko-ekonomska i druga ekspertna znanja kojima idealizirani „ugledni intelektualci“ koji se najčešće pojavljuju u medijima kao „glasnogovornici“ apstraktnih „intelektualaca“ najčešće ne raspolažu. Zato sam vrlo sumnjičav prema bojnom pokliču tih umišljenih duhovnih „aristokrata“: Slušajte NAS (a to znači NAS nekoliko koji pijemo kavu ili rakiju u istoj kavani ili boemskoj krčmi) i SVIMA će nam biti bolje.

Hrvatska je nedavno imala predsjedničke izbore, a krajem godine stižu i parlamentarni. Kako gledate na ove izborne procese?

Najkraće: danas već bivši predsjednik Republike dr. Ivo Josipović svojim bezličnim i kalkulantskim prvim mandatom nije zaslužio drugi. „Zli“ su ga kritičari među novinarima proglasili „rejting efendijom“ smatrajući kako je stalno mislio na vlastitu popularnost i stope odobravanja koje su o njegovoj vladavini pokazivale ankete.

Da nije zaslužio drugi mandat, nesvjesno je i sam priznao u intervjuu novinarki RTL-a Nataši Božić. Na njezino pitanje: „Nabrojali ste puno poteza. No, biste li jedan izdvojili? Ako pričamo o Vašim prethodnicima, reći ćemo: Franjo Tuđman je stvorio i obranio državu, Stjepan Mesić smijenio generale. Koji je potez po kojem će ljudi pamtiti Vas?“, ovako je odgovorio: „Mislim da je nešto po čemu će sasvim sigurno mnogi, i u pozitivnom i u negativnom smislu, pamtiti moj mandat, teza o tome da društvo mora biti pravedno i promjena Ustava zbog kojih se danas protiv 70-ak vrlo važnih ljudi vode kazneni postupci.“

Povijesno nasljeđe ili „nasljeđe“ koje su nam ostavila tri predsjednika doista je dobro sažeto u citiranom pitanju i odgovoru: (1) dr. Franjo Tuđman je zaslužan što je „stvorio i obranio državu“, (2) Stjepan Mesić je „zaslužan“ što je „smijenio generale“, a dr. Ivo Josipović – prema njegovoj vlastitoj prosudbi – zaslužan je zbog ustavnih promjena „zbog kojih se danas protiv 70-ak vrlo važnih ljudi vode kazneni postupci".

Nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prekratko je na vlasti da bismo mogli naslutiti po čemu bi mogla biti zapamćenom, ali je, zasad, skicirala konture vanjsko-političkih prioriteta: izabravši za prvi posjet Sarajevo, a potom i odlazak u SAD i Njemačku.

Što se saborskih izbora tiče, čini se izglednim da nijedna stranka ili predizborni savez (koalicija) neće ostvariti apsolutnu većinu, ali će relativni pobjednik biti HDZ sa svojim saveznicima.

Proputovali ste svijetom i imate dosta poznanstava. Što mislite kakva je percepcija Hrvatske u međunarodnim okvirima?

Sve zemlje i narodi percipiraju se preko stereotipa. Nekoliko takvih stereotipa prevladava kad je naša zemlja u pitanju: pre/lijepa zemlja, zemlja u kojoj je ne tako davno bjesnio rat, bivša komunistička zemlja, zemlja Dubrovnika i Dioklecijanove palače, ali i prezadužena i korumpirana zemlja. Gledana preko ''velike bare'', naša se zemlja danas sve češće participira i kao „europska zemlja“, članica Europske unije. Dakako, treba kazati da je Hrvatska odavno, srećom, nestala s ratnih naslovnica, postajući tako malo zanimljivom zemljom

Početkom devedesetih godina 20. st. bili ste osobni savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Možete li s ove povijesne distance ocijeniti njegovo političko djelo i lik?

Mogu neskromno kazati da sam dr. Franju Tuđmana vrlo dobro upoznao i poznavao, pa i spoznao: u vremenu kada se postupno pretvarao od komunističkog i jugoslavenskog disidenta, „opasnog unutrašnjeg neprijatelja“ i bivšega političkog sužnja, u državnika i vojskovođu, ratnog i diplomatskog pobjednika. Privatno je bio ugodan sugovornik, pažljiv slušač, jako radoznao čovjek, opsjednut idejom stvaranja neovisne hrvatske države unutar „saveza suverenih država“ ili izvan njega. Poznavao je suvremenu hrvatsku, južno-slavensku, jugoslavensku i europsku prošlost. 

Dobro je poznavao i Bosnu i Hercegovinu, ali nije shvaćao fenomen višestrukog identiteta i pripadnosti ondašnjih bosanskohercegovačkih muslimana, danas Bošnjaka. Uspio je stvoriti hrvatsku državu i shvaćao je da je stvaranje, ali i erozija državnosti PROCES, a ne ČIN. Zajedno smo mjesecima radili na projektu Konfederacija: nenasilnog pretvaranja bivše komunističke „federacije“ u savez suverenih država koje su trebale zadržati sve prednosti ranije države: tržište, carinsku i monetarnu uniju, mir i stanoviti ugled u svijetu, posebice onom nesvrstanom. U drugim republikama nije ili nismo, nažalost, imali partnere i saveznike.

Možete li iz perspektive Hrvatske komentirati kako vidite situaciju u BiH i stanje hrvatskog naroda u njoj?

Bosna i Hercegovina se, nažalost, rijetko vidi iz „hrvatske perspektive“ ili se sva rasprava o toj zemlji svodi na žestoke svađe za i protiv trećega (hrvatskoga) entiteta. Paradoksalno je, ali istinito, da se o BiH najozbiljnije rasprave vode u različitim američkim „mislionicama“ (think tanks). Kako sam često u Americi, svaki put iskoristim prigodu posjetiti nekoliko javnih tribina i ekspertnih sveučilišnih rasprava o toj temi koja je danas ponovno – zbog situacije u Ukrajini – dobila na aktualnosti. Nova ustavna „arhitektura“ BiH postaje tako marginalnim dijelom rasprave o novom hladnom ratu ili takozvanom Hladnom ratu 2.0.

Kad je riječ o „stanju hrvatskog naroda“ u BiH, čini se da ponovno postoje dva, tri ili čak četiri stanja i položaja Hrvata: u Hercegovini, Bosni, Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Čini mi se i da je potrebno osmisliti i ispregovarati – uz posredovanje EU-a i SAD-a, ali i RH i RS-a – novo ustavno i državno uređenje države. Nije na meni da nudim neka rješenja jer bi to bilo drsko i neuljudno, pa i krajnje pretenciozno. Rješenje može biti neka vrsta asimetrične federacije osmišljene na predlošku Švicarske, Belgije ili čak novog uređenja Velike Britanije. U nekoliko sam javnih istupa zagovarao tezu o potrebi „druge aneksije“ BiH: ovog puta od strane Europske unije koja bi možda mogla olakšati procese unutarnje reorganizacije države i pospješiti procese postupne reintegracije duboko – religijski, etnički (nacionalno), upravno i kulturno – podijeljena društva.

Vi ste čest gost medija i sami sudjelujete u njihovu radu. Analizirajte barem u kratkim crtama medijsku sliku Hrvatske. Imate li prigodu čitati katolički tisak, ako da, možete li dati svoj komentar na njegov sadržaj?

Hrvatska je medijska industrija u dubokoj i dugotrajnoj recesiji koja se odražava u drastičnom padu kupovine i čitanja tiskanih medija i padu gledanosti i slušanosti elektroničkih medija. Proces globalizacije s jedne i de-provincijalizacije s druge strane (uvjetovan informatičkim opismenjavanjem stanovništva i učenjem stranih jezika) dovode do toga da mladi ljudi koriste globalne medije kao sredstva informiranja, obrazovanja i zabave. Hrvatski su mediji, uz to, vrijednosno i svjetonazorski podijeljeni na „lijeve“ i „desne“ koji su često u otvorenu neprijateljstvu. 

U medijima vlada svojevrsno intelektualno bezvlašće, nihilizma i profesionalno džeparenje po logici „preuzmi s interneta i objavi“ kao svoje. Mediji su, uz to, postali neprijateljima nade i generatorima cinizma kojima dominira filozofija kriminalizacije politike, državnosti, Crkvi i svećenstva, ljudožderstvo i bezobzirnost.

Sad bih mogao kazati da redovito čitam i pratim katolički tisak i medije, ali to nije slučaj. Redovito čitam samo Glas Koncila i portal velecasnisudac.com na kojem sam i kolumnist: kolumnu objavljujem svakog ponedjeljka.

Međutim, pasionirani sam čitatelj ozbiljne teologijske lektire i svjetovne publicistike koja nastoji ostvariti povijesni sporazum znanosti i vjere/religije.

U tom pogledu cijenim, primjerice, knjigu prof.dr. Francisa S. Colinsa - znanstvenika koji je bio na čelu jednog od najvećih istraživačkih projekata u bio-medicinskoj povijesti (Projekt ljudskog/humanog genoma - The Human Genome Project), ali i rock-gitarista, bajkera i jednog od rijetkih znanstvenika-vjernika, autora i na hrvatski jezik prevedene knjige Božji jezik u kojoj dokazuje tezu kako znanost i vjera/religija, a posebice ne teorija evolucije i dogme o Božjem stvaranju svijeta, nisu nespojivi pogledi na prirodu, svijet i društvo, već različiti pristupi i metode traganja za istinom.

S velikim zadovoljstvom nedavno sam pročitao i knjigu The Righteous Mind: Why Good People are Divided by Politics and Religion (Pravednički um: Zašto politika i religija dijele dobre ljude) Jonathana Haidta koju bi bilo dobro prevesti na hrvatski jer pokazuje kako je ljudskost – dobro ili zlo – svojstvena i vjernicima i nevjernicima.