U jednoj biskupiji mogu postojati gradske i seoske zajednice vjernika, kao i one zabačene nasuprot kojih se nalaze one uz glavne prometnice. U neke se češće ide, a u druge, pak, rjeđe, a sve zavisi od toga je li do njih teško doći. Jedna od onih župa u kojima redakcija obnovljenog Tjednika nije nikada bila su Dobretići, selo u istoimenoj općini koje se nalazi 20-ak kilometara od Jajca u tzv. Pougarju. Riječ je o najvrletnijoj i najnepristupačnijoj „živoj“ župi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji smještenoj na 1200 metara nadmorske visine. Pougarje, ukotvljeno između najviših dijelova planine Ranča na jugu, Vlašića na istoku i rijeke Ugar na sjeveru, prostor je gdje zima zaista pokazuje svoje zube i traje po osam mjeseci...
U Dobretiće je lako doći ako znate put i imate
smjernice gdje u pravom trenutku sići s glavne prometnice. Dolazeći iz pravca
Donjeg Vakufa, potrebno je 3 - 4 kilometra poslije Jajca, ne ulazeći u sam
grad, skrenuti desno i voziti se oko pola sata slijedeći prometne znakove. Postoji
i prometnica iz Travnika, ali dobrim dijelom nije asfaltirana pa se ne
preporuča osim lokalcima.
Put k odredištu je veoma jednostavan. Od
skretanja s glavne prometnice samo se ide uzbrdo i prati dobro asfaltiranu
cestu koja u pojedinim područjima nakratko postaje makadam. Kako kuće bivaju
rjeđe, tako pokrivač snijega raste, a prometnica s trima trakama povremeno biva
sužena na samo jednu.
Polusatno uspinjanje se završava prijevojem na
kojemu se sa strana ceste može vidjeti i do dva metra nanosa snijega. Ili je
riječ o nanosima ili o hrpama snijega koje su nagomilali strojevi. Bjelina koja
ljubi nebo kud se god čovjek okrene i hladnoća na koju nismo navikli u
korizmeno vrijeme, govore nam kako smo došli na naše odredište: selo Dobretiće
i crkvu sv. Ante Padovanskog. Na prijevoju se snijeg s vrha polako topi, ali u
dodiru s asfaltom postaje led tako da je i vožnja, ali i hodanje veoma otežano.
Crkva tamo gdje krovovi kuća ljube nebo
U župi koja ima oko 300 stalnih vjernika pastoralno
djeluje fra Krešimir Vukadin. Na početku razgovora na naš
komentar kako smo čuli da je on iznimno dobar čovjek i svećenik, u šali je
rekao kako je: „slab.“ U suptilnom razgovoru kako bi pokazao da je i on bio
zatečen župom u kojoj pastoralno djeluje, naglasio je kako je nizom izvanrednih
premještaja u Franjevačkoj provinciji Bosni
Srebrenoj usred zime, dok je snijeg bio do pasa, dva dana pred Božić dobio
dekret za dolazak u Dobretiće.
„Crkva i župski stan su na 1 160 metara
nadmorskih. U župu sam došao 23. prosinca 2010. kada je bilo mnogo snijega.
Meni nigdje nije teško pastoralno djelovati. Kao rođeni Bugojanac u Bosni mi je
svugdje lijepo. Skoro 30 godina sam svećenik i meni je raditi isti pastoral
gdje god boravim tako da mi je svejedno. Imam životnu devizu: 'Ako je meni bilo
lijepo na jednoj župi, neka kasnije i drugima bude lijepo; ako je meni bilo
loše, nek' i drugima bude loše'“, rekao nam je u šali fra Krešo naglasivši kako
nema ništa protiv ni da ide niti ostane u Dobretićima, župi koju mnogi smatraju
težim pastoralnim ispitom.
Unatoč lošoj konfiguraciji tla i vremenskim
uvjetima koji diktiraju i remete bilo kakve čovjekove planove, pa čak i odlazak
na misu u proljetnim i jesenskim danima, smatra kako je izgradio dobar odnos s
vjernicima. U njegovu radu uvelike mu pomažu pastoralni vijećnici. U šali kaže
prvenstveno oko čišćenja snijega kojeg ima „za izvoza“.
Povratnička općina
Govoreći o broju vjernika i statistikama u „nebeskoj“
župi, naglasio je kako treba praviti razliku između onih koji tu stalno žive i
onih vjernika koji dolaze za blagdane. Zato je uvijek važno napomenuti razliku
između stalnih župljana i onih povremenih tijekom godine.
„Od šest krštenja prošle godine troje djece živi
u župi. Vjenčana su četiri para, a samo jedan živi ovdje. Ljudi dođu iz
susjednih gradova vjenčati se, ali ne žive u župi. Prošle godine je sprovod
imalo skoro 20 pokojnika odavde. Prije rata imali smo oko 5 000 vjernika“,
rekao je fra Krešo naglašavajući kako je današnji pastoral s vjernicima koje
ima na zadovoljavajućoj razini, a u posljednje vrijeme se rad fokusira na
nadolazeću Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije.
Važno je napomenuti kako je rat 1992. izazvao potpuni progon pučanstva s ovoga
prostora. Župa je bila okupirana, a narod protjeran. Većina ih se uputila u
Hrvatsku te u inozemstvo: Austriju i Njemačku gdje mnogi ostaju i do danas. Važno
je napomenuti kako su prije progona „mudrom razdiobom“ stanovnika za vrijeme
bivše Jugoslavije, Hrvati pougarskog kraja bili pripojeni Skender Vakufu da bi
bili manjina. A da su bili u sklopu općine Jajce, Hrvati bi činili većinu, što
se „nije smjelo dogoditi“.
Poslije Daytona jedno vrijeme Dobretići su bili u okviru jajačke općine, a
kasnije je osnovana samostalna. Može se reći kako je nova općina nastala odcjepljenjem
od Skender Vakufa (danas Kneževa). Iako je župa ratnim igrama i pregovaranjem u
Daytonu pripala Federaciji BiH, povratak je otežan, a vraća se uglavnom starije
pučanstvo. Najveći povratak ima zaseok Milaševci, te sela Gornjeg Pougarja, dok
se najmanji ostvaruje u selima: Donji i Gornji Orašac, Davidovići...
Vrhovine u prošlosti i unutrašnjost crkve
Župa Dobretići nije novijeg nadnevka. Ona se
spominje već 1672., i to pod imenom Vrhovine, a
nastala je odvajanjem sela od jajačke župe. Čini se kako staro ime župe
više odgovara njezinoj prirodi. No, bilo kako bilo, od 1758. sjedište župe je u
Žilićima, a od 1850. preneseno na mjesto gdje se danas nalazi crkva. Sredinom
1850. izgrađen je župni stan, a 1862. i crkva. Još jedna je izgrađena 1874. u
Korićanima, koja je 1877. postala župnom crkvom novouspostavljene korićanske
župe.
Krajem 1892. opet je podignuta nova crkva koja je
služila sve do 1969. kada je teško oštećena u potresu pa je uskoro morala biti
srušena. Četiri godine kasnije izgrađena je sadašnja crkva prema projektu ing. fra Pija Nuića. Crkva je u ratu
napadnuta čak i zrakoplovnim bombama dok je poslije bijega hrvatskog pučanstva
posve demolirana i opljačkana.
Njezinu unutrašnjost danas krasi nekoliko djela istinske
sakralne umjetnosti: brončani kip sv. Ante s djetetom Isusom visine 185 cm koji
je izradio kipar A. Starčević u
prvoj polovici sedamdesetih godina 20. st. Postaje križnoga puta, ulje na
platnu, 90x75 cm, naslikao je slikar Slavko
Šohaj. U dvorištu se nalazi i brončano poprsje fra Željka Džaje što ga je izradio kipar Stipe Ledić. Za vrijeme rata umjetnička djela su bila opljačkana,
ali je zalaganjem fratara crkva obnovljena, a umjetnine pronađene i uz određenu
nadoknadu ponovno vraćene u crkvu.
Zanimljivo je primijetiti kako na pločama koje
popisuju kumove crkve ima dosta, uvjetno rečeno, pravoslavnih imena. Fra Krešo
je objasnio kako je mudri fratar, čije brončano poprsje krasi dvorište crkve,
poslije Drugog svjetskog rata savjetovao narod da djeci daju pravoslavna imena
jer je primijetio kako njegovi župljani doslovce nestaju zbog djelovanja raznih
milicija. Tim se činom željelo zaštititi roditelje koji nisu bili odvedeni, ali
i djeci olakšati život u mjestu s "ustaškim kreditom" u većinski
srpskoj općini Skender Vakuf kojemu je tada pripadala župa. Kuriozitet koji je
važno zapisati i zapamtiti! Inače za nabrojati ono dobro što je fra Željko
učinio narodu u Pougarju bilo bi potrebito jedno šire znanstveno
istraživanje...
Na teritoriju župe postoji i filijala u Melini (oko
40 m2), te desetak kapelica od kojih je barem polovica izgrađena u
posljednjih 30 godina. U nedavnom ratu sve su lakše ili teže oštećene te su
morale biti obnavljane.
Župu tvore naselja: Dobretići, Bojtačići, Brujići,
Bunar, Davidovići, Kričići, Melina, Mijatovići, Milaševci, Orašac (Gornji i
Donji), Pavlovići, Prisika, Slipčevići, Vitovlje, Vukovići, Zapeće, Zasavica i
Zubovići. Otprilike ta naselja i čine općinu.
Pastoral na 1 200 metara uvjetuje vrijeme
Prema župnikovim riječima, pastoralni život se
odvija u tradicionalnom duhu: poštuju se i njeguju sve pučke pobožnosti pougarskog
kraja, svibanjska, listopadska i molitva Gospe od brze pomoći svakog 8. u
mjesecu u lokalnoj kapelici. Najbitnije je naglasiti kako čitavim životom župe,
pa i pastoralom, diktiraju vremenski uvjeti. Ovisno o vremenu crkva može biti
ispunjena vjernicima, ali i skoro prazna jer u njezinoj blizini nema mnogo
župljana, a kad snijeg napada, „nema kretanja“.
Specifikum župe koji bi bilo dobro napomenuti je u
selu Orašac. Riječ je o njegovanju sjećanja na Jozu Furundžiju koji je
1922. umro na glasu svetosti. Bilo je riječ o zaista posebnu čovjeku koji je
doživio obraćenje i potom živio "svetačkim" životom. Vjernici dolaze
svakog mladog utorka na njegov grob moliti se tijekom 9 mjeseci. Lokacija je 34
kilometra udaljena od župne crkve, a mnogi i pješače do groba.
Svećenik predaje školski i župni vjeronauk, a posebna
se pozornost daje krizmanicima kojih obično ima desetak, ali većinom budu djeca
iz Jajca, a samo nekoliko njih je zapravo iz Dobretića.
"Danas samo 16 djece ide u osnovnu školu, a
ove godine nije bilo prvašića. Tužno je podsjetiti se kako je ista škola nekoć
imala i po 800 djece u svojim klupama. Danas nema Frame, a postoji
improvizirani pučki zbor koji pjeva najčešće samo dvije pjesme", rekao nam
je fra Krešo.
Govoreći o korizmi i Uskrsu, saznali smo kako su
uskrsni obredi iznimno cijenjeni u Dobretićima. Vjernici tada najviše dolaze
pješice u crkvu. Muka se recitira i podijele se uloge, a narod voli i ljubljenje
križa. Na samu svetkovinu Uskrsa vjernici vole šarati kuhana jaja, prestaje
post pa narod popije i zapjeva ispred crkve i zaigra se kolo. Mnogi u korizmi
poste i odriču se alkohola, bučnih zabava, galame, čak ima nekih koji cijelu
korizmu poste osim nedjelja. S obzirom na konfiguraciju tla i nadmorsku visinu,
nije čudno da Dobretićani imaju osim bijelog Božića i bijeli Uskrs.
Iako danas mala, župa Dobretići dala je desetak živućih
svećenika i 15-ak časnih sestara. Važno je naglasiti kako je u prošlosti prvi
apostolski vikar u Bosni bio biskup fra Marko Dobretić, podrijetlom s
područja današnje župe. Treba i spomenuti kako u općini Dobretići postoje mnoge do
danas neistražene povijesne znamenitosti kao što su: stećci, stara katolička
groblja i nadgrobni spomenici.
Budućnost?
Na kraju se može zaključiti kako je očito najveći
problem to što su ljudi otišli, a danas nema dovoljno mladih obitelji. Jako je
prisutna ekonomska migracija jer je riječ o iznimno tešku podneblju za život. Veliki
problem je i loša infrastruktura te čišćenje snijega. Teren je toliko težak da
se na neka groblja ne može doći ni ljeti zbog loših putova. Od
šezdesetih, a posebice sedamdesetih godina 20. st. počinje razdoblje gospodarske
emigracije, a od osamdesetih godina pučanstvo se sve više zapošljava u
Sloveniji i u Daruvaru u Hrvatskoj. Taj proces je zapečatio rat.
Danas se, kao i prije, pučanstvo bavi stočarstvom, pojoprivredom i
šumarstvom.
Najveći i najteži problem je nezaposlenost i slaba gospodarska aktivnost. Nadaleko
poznati vlašićki sir najpoznatiji je proizvod pougarskih stočara. Nažalost,
danas ga proizvode u iznimno malim količinama, isključivo pojedinci za vlastite
potrebe.
Kraj obiluje različitim biljnim (listopadno-vazdazelene šume i drugo) i
životinjskim vrstama (medvjed, vuk, lisica, divlja svinja...) što zasigurno
može biti osnova za turističko gospodarstvo. Dobretići su i lijepo mjesto za
izlete što koriste mnogi iz grada Jajca.
Čini se kako se broj župljana u posljednje vrijeme stabilizirao, a postoji
trend da se stariji župljani vraćaju iz inozemstva kad zasluže mirovinu, što će
uz nekoliko mladih obitelji biti okosnica pastorala u župi. Prema župnikovim
riječima, kada bi se pokrenula ekonomija koja je karakteristična za ovo
podneblje, vjerojatno bi se situacija u župi uvelike popravila. Upravo se u to
slijevaju molitve nade, a i pitanja: što se čeka?
Kako je župa/općina dobila ime?
Općina je dobila naziv po jednom od najvećih sela ovog kraja, selu
Dobretići. Ono ima dugu povijest i baštini ime od srednjovjekovne bosanske
vlastelinske obitelji Dobretića.
Među pučanstvom još je živa usmena predaja pomognuta povijesnim temeljima
koja kaže kako je padom Bosne 1463. zarobljeno i u Carigrad odvedeno oko 30 000
mladih. Među njima je bila i Ljiljana,
kći Stjepana Dobrete, koja je
dospjevši u sultanov harem, izmolila od sultana ferman kojim se Stjepanu daruje
vlastelinstvo, nazivano prije Zapadne Vrhovine. Tu je Stjepan Dobreta i umro te
je ukopan u selu Zapeće. Na spomeniku što mu je 1773. podigao biskup fra Marko
Dobretić piše da je umro 1472. doživjevši 98 godina. Poslije njegove smrti
vlastelinstvo su razdijelili sinovi, a prezime se izgubilo u vremenu.
Tko će koga ako ne svoj svoga?
Nažalost Dobretići su poznati i kao
župa u kojoj je stradao fra Nikola
Bagarić jer se
usprotivio zloporabi pri raspodjeli humanitarne pomoći koja se u ratnim
godinama dijelila preko župnih ureda. Mučki
ga je pred župnom kućom ubio župljanin Stipe Šabanović 3. lipnja 1992. Mons. Anto Orlovac u knjizi Banjolučki martirologij (1999.)
navodi da je ubojica
nažalost iz redova njegovih župljana, inače čovjek primitivne svijesti koji je
župnika ubio na krajnje bezobziran način: rafalnim pucanjem iz puške. Fra
Nikola je pokopan na gradskom groblju u Jajcu, ispraćen, zbog ratnog okružja,
samo malobrojnom subraćom i sestrama. Bio je to skroman oproštaj od svećenika
koji je poginuo u dostojnom vršenju svoje svećeničke dužnosti i ljudske obveze.
Ubojica nikada nije odslužio punu kaznu za svoj zločin.
Prvobitno objavljeno u dvobroju Katoličkog tjednika 13-14 2015. Tiskano izdanje možete naručiti u upravi MCVN-a.
Nema komentara:
Objavi komentar