petak, 27. listopada 2017.

Župa Domanovići: jaka vjera, kamen, pjenušac i vino


Otprilike 7 km od Čapljine prema istoku, na putu za Stolac, svoje mjesto pod vrelim hercegovačkim suncem našla je vjernička zajednica u Domanovićima. Iako se župa nalazi u blizini plodne neretvanske doline, krajolikom ipak prevladavaju poslovični hercegovački krš te gotovo nepregledni vinogradi koji se protežu na sve strane. Dok ljeto na izmaku sredinom rujna i dalje pokazuje svoju snagu nemilosrdno pržeći, Domanovićani se ne predaju. Kao da su svi izvan kuća na poslovima pa je sve vrlo živahno i za vrijeme velikih vrućina...









 
Prije svakog reportažnog puta redakcija Tjednika se uvijek pripremi iščitavajući zanimljivosti i podatke o određenom podneblju. Prva stvar koju smo uočili o Domanovićima je činjenica da se na internetu ne mogu naći gotovo nikakvi podatci o župi, osim onih nekoliko osnovnih, i to na web-stranicama susjednih župa. Ista je situacija i s čitavim mjestom. Izgleda kako tamošnji žitelji nisu zainteresirani za svoju prezentaciju na internetu mimo web-stranice Općine Čapljina. Jedine zanimljivosti koje smo mogli saznati o Domanovićima nalaze se u postrojenjima Vina Zadro, tj. njihovoj web-prezentaciji i vezani su upravo za vina. 

Domanovići se mogu pohvaliti najvećom bačvom vina u cijeloj BiH, pa sve do Zagreba i Iloka, te domaćim pjenušcem Domano. To se mora vidjeti i kao zanimljivost, ali i kao dobar pogon koji zapošljava više desetaka radnika što je danas osnova za život.

Tehnički problemi

Nakon kraćeg puta iz pravca Stoca došli smo u župu Domanovići. Tamošnja moderna crkva kao da izvire iz vinograda kojima je gotovo okružena. Vrata župne kuće bila su širom otvorena, a unutra su nas dočekali župnik don Gordan Božić i mladić Marko Martinović. Prema župnikovim riječima, Marko je jedan od ponajboljih njegovih suradnika. Završio je srednju školu i predao papire za bogosloviju...
„Sluša li župnik“, gotovo odmah smo pitali kada je don Gordan napustio prostoriju. „Župnik sluša, ali mi ne“, odgovorio nam je u šali Marko koji se nada kako će upisati bogosloviju.
Prije nego smo započeli razgovor sa župnikom, Marko je otišao svojim poslom, možda se malo i uplašio kamera. Don Gordan nam je potom pomogao da popravimo stativ za kameru bez koga važni dio reportaže iz Domanovića ne bi mogao biti realiziran, a to je videoprilog te najava za Facebook stranicu Katoličkog tjednika.

U ratu je crkva gorjela

Nakon što smo riješili male tehničke probleme, razgovor je mogao krenuti svojim tijekom. „Župa pripada Stolačkom dekanatu, Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, a posvećena je sv. Josipu Radniku. Utemeljena je 1969., i to od dijelova triju susjednih župa: Blagaja, Prenja i Klepaca. Gradnja crkve započela je 1975. jer se u ondašnjoj državi nije odmah mogla dobiti dozvola“, rekao nam je na početku don Gordan.
Tri godine poslije biskup Petar Čule blagoslovio je crkvu, pa se može reći kako tamošnji puk voli svoju župu. Tomu u prilog ide i činjenica da je zemlju za gradnju darovala obitelj Mate Buntića koji je nažalost preminuo nekoliko dana prije našeg dolaska u Domanoviće.
Važno je napomenuti kako su 1992. zapaljene i župna kuća i crkva, a narod je izbjegao. Sva sreća, oslobađanje hrvatskih krajeva uslijedilo je nakon nekoliko mjeseci pa Domanovićani nisu dugo bili izbjeglice.

Šuškovo Naselje

Razgovarajući o broju župljana, zaključili smo kako su Domanovići zanimljivi i gledajući u statističke podatke. Prije posljednjeg rata 1991. župa je imala 908 stanovnika, a danas 3 000 u 870 kućanstava. Za vrijeme osnivanja župe bilo je oko 400 stanovnika pa se može reći da se broj vjernika višestruko povećao za relativno kratko vrijeme koje je obilježio progon,  paljevina crkve te blago iseljavanje.
„Može se reći kako su dvije trećine župe doseljenici, zapravo hrvatski prognanici iz ostalih dijelova BiH. Imamo staru jezgru naselja: Bivolje Brdo, Domanovići, Krč, Hotanj, Modrič, Počitelj-Brdo i Ševaš Polje. Potom je izgrađeno Šuškovo Naselje u kojem su smješteni prognani“, rekao nam je don Gordan te naglasio dobru suradnju s mladim laicima koji pomažu u župi. Inače, prognani se dijelom nalaze i u selu Modrič i dobro su se uklopili. Možda malo klima smeta, ali u posljednje vrijeme i u Bosni je veoma vruće ljeti.
Šuškovo Naselje se dva desetljeća po sarajevskim, pretežno lijevim i liberalnim, medijima predstavlja kao negativni primjer raseljavanja Hrvata prouzrokovan pogrešnom politikom „njihovih političara“. Stvar je sasvim jasna: Nitko ne bi napuštao svoj obiteljski dom, svoje mjesto ili grad da na to nije bio primoran. Ti ljudi su se snašli, imaju svoje domove, privrjeđuju i čine jednako vrijedan dio župe kao i domicilni vjernici.

„Muška“ i „ženska“ vjenčanja

Zanimale su nas statistike jer se iz njih dosta toga može iščitati. U maticama krštenih za proteklu  godinu stoji podatak kako je 30 djece dobilo sakrament krštenja, dok je umrlih 31. Župnik naglašava kako se može reći „da smo tu negdje“.
„Krizmanika je bilo 49, a vjenčanja 25. Kako narod ovdje voli reći, postoje muška i ženska vjenčanja i u tom segmentu župa je 'na nuli' budući da se približno isti broj vjernika odseli i doseli nakon vjenčanja. Mlade odu u druge župe gdje su im supruzi, dok muževi u Domanoviće dovedu mlade iz drugih župa“, rekao nam je don Gordan i napomenuo kako postoji nekoliko parova koji su nakon vjenčanja otišli u zapadnu Europu. Također postoji i problem kompletnog iseljavanja čitavih obitelji.
„Tendencija je iseljavanja, u ovom trenutku dok pričamo, već neki traže prostor za odlazak“, naglasio je župnik i dodao kako situacija nije još uvijek alarmantna jer ima oko 350 djece u osnovnoj školi. Ta je brojka zaista velika jer postoje župe čiji je sveukupni zbroj vjernika i manji. Većina studenata kojih ima 60-ak planira ostanak u gradovima gdje su završili studije. Na svu sreću mnogi fakultete završavaju u Mostaru pa se može reći da su blizu i da će se neki i vratiti.
U župi postoje i 93 obitelji koje imaju samo jednog člana, većinom starijih, ali ima i mlađih koji nisu oženjeni te oko 100 obitelji s dva člana. Svijetla strana župe je činjenica da je prosjek djece po obitelji 3,4, dok je najbrojnija obitelj ona s 11 djece.
Na teritoriju župe ima oko 250 muslimanskih obitelji koje imaju svoju džamiju. Problema nema među Hrvatima i Bošnjacima, međutim župnik se još nije upoznao s mjesnim imamom.

Vjerski život

Župa ima, uvjetno rečeno, dvije filijalne crkve. U Šuškovu Naselju izgrađen je pastoralni centar u kojem se slavi misa svake nedjelje, a na prostoru Hotanja, što će obuhvaćati i Modrič te Počitelj-Brdo, započeta je gradnja dosta velike crkve (30x25 m.). Tome dijelu župe gravitira 350 obitelji i baš čine jednu lijepu cjelinu te je odluka o gradnji crkve u skladu s pastoralnim potrebama tog kraja.
„Osim kateheze imamo rad s pjevačkim zborovima, mješovitim zborovima i klapu čiji članovi redovito dolaze na probe i pjevaju na misama. Iz toga imamo ministrantski zbor s oko 40 dječaka i djevojčica. Postoji i sekcija za mandoline i gitare koju vodi jedan laik. Iznimno su aktivni te se njihov rad koristi u crkvi. Osim toga imamo i HKUD Sv. Josip Radnik. Sudjeluju na brojnim domaćim i inozemnim smotrama, a postoje 10 godina“, rekao nam je don Gordan i napomenuo da osim tradicionalnih svibanjskih, listopadskih pobožnosti, križnog puta, krunica i zornica posebnost kraja je klanjanje pred Presvetim svakog četvrtka u svibnju i u listopadu, a ostalim mjesecima svakog prvog četvrtka.
Župnik posebno naglašava rad mladih koji izvrsno isprate svaku akciju, volontiraju za trodnevnicu što je jako velik projekt. Glede karitativnog djelovanja, postoji udruga Sv. Josip koja je osnovana pri župi, ali sada radi samostalno i pomaže i obilazi ljude koji su u potrebi. Negdje oko 50 obitelji treba takvu vrstu pomoći.
Što se tiče duhovnih zvanja, važno je napomenuti kako će dogodine biti jedna mlada misa, jedna djevojka je otišla kao kandidatica u samostan Služavki Malog Isusa, te Marko čiji su papiri za upis „u procesu“. Jedan od poznatijih župljana je don Vjeko Božo Jarak koji je u svećeničkom domu u Varaždinu, inače veliki ljubitelj umjetnosti preko kojega je dosta župa dobilo umjetničke radove.
Na kraju smo se vratili na početak i pričali o projektu pokretanja župne web-stranice što don Gordan planira, a veliku pomoć u tome će mu činiti diplomski rad Zorana Juke koji se tiče povijesti župe. Nažalost, veliki dio podataka je izgorio u ratnom požaru.
Nakon razgledanja skladno uređena interijera crkve ostavili smo župnika njegovim pastoralnim obvezama i vjernicima koji su počeli pristizati, te se zaputili ka vinogradima i tvrtki Vina Zadro gdje smo razgovarali s direktorom prodaje Ivanom Drežnjakom.

In vino veritas

Iako je Ivan Mostarac, većina radnika su „lokalci“. Kompanija pomaže mnogim mještanima i šire otkupljujući njihovo grožđe te zapošljavajući desetke ljudi koji se brinu o svim aspektima vezanim za vinovu lozu kao što su rezidba, branje...
Vinarija osim što proizvodi autohtone sorte poput Žilavke i Blatine, poznata je i kao prva vinarija u BiH koja je proizvela domaći pjenušac nazvan Domano. Tvrtka je osnovana 1996., a izgradila je vinariju na temeljima vinarskog podruma nekadašnjeg holdinga HEPOK simbolizirajući na taj način, ne samo početak obnove devastiranog, nego i vjeru u kvalitetu grožđa i vina ovog podneblja. Od 2004. vinarija ulazi u strateško partnerstvo s tvrtkom MCI d.o.o Široki Brijeg, čime dodatno pojačava svoju prisutnost na tržištu.
Ponosni su vlasnik najveće drvene bačve u BiH, kapaciteta 16 230 litara, koja se nalazi u podrumima. Bačva je napravljena 1998. od hrastova drveta. Dugogodišnju tradiciju proizvodnje kvalitetnih vina vinarije Zadro potvrđuju i brojne domaće i međunarodne pohvale i nagrade.
Lijepo je reportažu završiti nekim pozitivnim primjerom iz života, a uspješna tvrtka je upravo to što hrvatskom narodu treba jer ona omogućava ostanak brojnih obitelji što bi trebao i biti središnji cilj svima: ostati svoji na svome.


Najmodernija oprema za punjenje boca s vinom

Prema web-stranici tvrtke, osim vinograda Vinarija Zadro posjeduje modernu vinariju kapaciteta 15 000 hektolitara, gdje od svih sudova najviše dominira drvo te inox, plastificirani metal i beton. Primarne funkcije vinarije su prerada, obrada i njega vina te finalizacija s punjenjem boca. Vinariju upotpunjuje prostor za prijam i preradu grožđa, prostor za vrenje, njegu i doradu vina te prostor za punjenje vina u boce. Instalirana oprema u vinariji dolazi od eminentnih svjetskih proizvođača, a punjenje se vrši na automatskoj liniji na trenutno najsuvremeniji način ispiranjem boca, zaštitom grla boce neutralnim plinom prije njezina zatvaranja, dolazi se do finalnog proizvoda spremnog zadovoljiti najzahtjevnije konzumente vina.

Autocestom kroz naselje

Šuškovo Naselje izgrađeno je i naseljeno nakon što je potpisan Daytonski sporazum. U naselju je 2012. bilo 220 kuća i više od 1 000 stanovnika uglavnom prognanih Hrvata iz Srednje Bosne i Konjica. Važno je napomenuti kako njegovi mještani ponovno nisu imali mira nakon što su se spasili ratnih strahota i života u strahu. Postojanje ovog naselja bilo je ugroženo prijedlogom Ministarstva prometa Federacije BiH od 2012. jer je trasiralo područje autoceste na koridoru Vc proizvoljno, a da nije uopće stručno analiziralo niti uvažilo stvarno stanje na terenu. Također je problem ležao u tome što se predložilo da bi koridor obuhvatio 2 km umjesto dosadašnjih 500 m, odnosno kako u tom prostoru ne bi smjelo biti naselja. Povrh toga, područje koridora bilo bi izvan domašaja općinske vlasti, pod izravnom nadležnošću Federacije BiH.

Nema komentara:

Objavi komentar