Rastičevo - župa jednog vjernika i tisuću raseljenih duša

Rastičevo se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Kupreškoga polja, uz prometnicu Šipovo- Kupres, tik pored entitetske crte razdvajanja. Tamošnja crkva i župa sv. Ante Padovanskog udaljena je od nove, velike i nadaleko poznate kupreške crkve-ljepotice 10-ak kilometara. Specifično je to mjesto poznato po mašeti, skupini 240 stećaka različitih dimenzija, te grobu don Jakova Čote, posljednjeg svećenika-glagoljaša na Kupresu. Danas u župi nominalno živi samo jedan vjernik, a stvarno zapravo nitko. Međutim, župa na jedan poseban način živi i dalje...

 

Redakcija ima različite motive kada dolazi u određeni kraj. Nekada su to velike obljetnice i važni događaji, a sljedeći je župa "usput" ili dolazimo "na poziv".  Određenih dana smo samo radoznali ili želimo "zaokružiti" reportaže iz svih župa određenog dekanata.

Kada smo ugovarali put u Rastičevo, posljednju župu kupreškoga kraja u kojoj nismo bili, župnik mr. Marko Tomić nam je u telefonskom razgovoru rekao: "Jeste li svjesni da tamo nema nitko?" Nažalost, znali smo kako je tu malo vjernika jer posljednji put kad smo boravili na Kupresu, 2011., rečeno nam je da Rastičevo ima samo dva vjernika. Potaknuti željom da napravimo reportaže iz baš svih župa u BiH te da shvatimo kako živi župa bez vjernika, uputili smo se ka Kupreškom polju.

Selila se crkva, selio se narod

Inače, župa Rastičevo jedna je od četiriju župa na Kupresu, utemeljena 1890. odvajanjem pojedinih naselja od Suhog Polja. Prije toga ulazila je u sastav tzv. Kupreške kapelanije u sklopu Livanjske ili kasnije Uskopaljske župe. Uz njezin početak vezuje se jedna zanimljivost. Naime, prva crkva na Rastičevu bila je zapravo ona prenesena drvena kapela iz Suhog Polja dimenzija 16x8 m. Ona je datirala iz 1854., a rastavljena je i prenesena 1897. Tridesetak godina poslije, točnije 1927., završena je rastičevanska crkva od kamena. Zanimljivost za vrijeme gradnje je u tome što je svaka od 350 obitelji imala "obvezu" dnevno izrezati po jedan kamen. Drvenu crkvu su 1942. zapalili četnici, a kamenu devastirali te su ostali samo zidovi.

"Možete misliti koja je to brojka od 350 obitelji. Pred početak 1939. ova župa je imala 1 800 vjernika. Drugi svjetski rat je sve totalno rastjerao. Crkva je oštećena, a župni ured izgorio. Tijekom rata i u poraću čitav je Kupres raseljen u Slavoniju i Vojvodinu. Međutim, kako su raseljeni, tako su i vraćeni, i to u jesen 1946. što je bilo katastrofalno za ljude bez hrane i obnovljenih kuća. Među njih je došao svećenik don Josip Tomić, inače moj stric. On se vratio na područje čitavog Kupresa i tu je počeo pomalo okupljati vjernike. Kako su ljudi bili snalažljivi, preživjeli su zimu. Kasnije su se mnogi, koristeći mogućnost da se zaposle vani zbog političke polupodobnosti, uputili u Njemačku trbuhom za kruhom", rekao nam je mr. Tomić ukratko opisujući tešku povijest Hrvata Kupreškoga polja.

Nažalost, ni u posljednjem ratu nije bilo bolje. Čitav hrvatski živalj bio je protjeran, a crkva minirana i potpuno uništena, uostalom kao i ostale katoličke bogomolje na tom prostoru.

Svi za jednog, jedan za sve

Međutim, ni ratovi ni raseljavanja nisu mogli zatrti katoličku i hrvatsku nazočnost na Kupresu. U svemu tome ističe se posebnost vjernika rastičevske župe. "Ova župa je vrlo posebna. Rastičevljaci su poznati kao ljudi koji se drže zajedno i vole pomagati jedni drugima", rekao nam je župnik kroz smijeh i napomenuo da ih zovu "Kupreški Šiptari".

Hrvati su iz tog podneblja vrlo rano, kad su se dobile putovnice u Jugoslaviji, otišli vani raditi. Primjerice, u rurskoj oblasti imali su čitav sustav restorana i jedni drugima pomagali, što je ostalo do danas. Najbolji dokaz tomu je i činjenica da u Rastičevu nitko stalno ne živi, ali su vjernici crkvu napravili bez nekih većih problema. Također su vrlo brzo i župnu kuću obnovili.

Povratak uspio, a nigdje nikoga?

Kad smo saznali da su župljani odvajkada bili složni, shvatili smo neke stvari koje nam nisu bile jasne, primjerice da je povratak uspio, a nigdje nismo vidjeli nikoga, osim nekoliko Bošnjaka iz Bugojna koji su brali ljekovito bilje, te pravoslavnih vjernica koje su čistile polje... Povratak Hrvata je ostvaren, ali na jedan neuobičajen način. Kako su Hrvati-katolici kupreškoga kraja izbjegli 1992. u Baško Polje, gdje su stanovali svi zajedno, tako su se kad je rat stao, već 1996. počeli vraćati. Ubrzo je uslijedila prva poslijeratna krizma koja je definitivno označila da na Kupreškom polju ima života...

"Kvaka" je u tome što su se skoro svi vratili u grad Kupres, dok su okolna sela ostala prazna, među njima i ona u župi Rastičevo. Župnik mr. Tomić, koji inače pastoralno skrbi u još dvjema župama – Kupresu i Otinovcima – to nam je dodatno objasnio. "Kako su sve kuće bile spaljene i razorene, jedino su ostali stanovi u samom gradu koji su pripadali Srbima. Kad se srpska vojska povukla, Hrvati su otkupili te stanove. Tako su se svi vratili u grad, a šest sela u okolici posve je ispražnjeno pa ni dandanas tamo nema nikoga", naveo je župnik.

Tako se u Rastičevo stvarno vratila samo jedna obitelj, majka i sin. "Ove godine je majka umrla, a sin je otišao u Hrvatsku kod brata. Tako je župa nominalno s jednim stanovnikom. Klasični povratak se najvjerojatnije u većem obliku neće dogoditi. Više-manje svi koji su htjeli, vratili su se. Budućnost je neizvjesna, ali ako se na ovom kupreškom području dogodi pametno ulaganje i dobar razvoj lokalne infrastrukture, može se doživjeti ponovno naseljavanje", istaknuo je vlč. Tomić.

Kako je virtualno nemoguće razmišljati i razgovarati o pastoralnom radu u župi bez stalno naseljenih vjernika, ipak se neka pitanja ne mogu zaobići. Kako župa živi?

Mise se slave i veoma su posjećene. Vjernici obvezno svake četvrte nedjelje dođu na euharistiju u Rastičevo. Na trodnevnicu i patron sv. Ante bude i po 2 000 ljudi, a mnogi i pješače iz okolnih župa. Župnik slavi polnoćke kad god je u mogućnosti i onda nakon mise okupi vjernike u župnom uredu.

Strašni zločini u crkvi

Razgledajući unutrašnjost obnovljene crkve, saznali smo kako je ona građena od potpuno novog materijala, a ostatci stare crkve su "bačeni na smetlište". Samo su određeni dijelovi kamene fasade te križevi s pročelja sačuvani na čatrnji ponad crkve.

"Žao mi je što crkva nije obnovljena po uzoru na onu staru koja je kroz sakristiju bila povezana sa župnim stanom. Ona je imala dva pomoćna oltara. Zabilježeno je da su partizani nakon velikih poraza od hrvatskih postrojbi na Kupreškom polju svoj bijes iskaljivali na civilima. Posebno je grozan slučaj rezanja živih ljudi u staroj crkvi na pomoćnom kamenom oltaru. Ja sam svojim očima vidio staru osušenu krv na tim zidovima. Također su se vidjeli tragovi gdje je nekoć bilo đubre jer im je crkva služila i kao štala. Ubijeni ljudi u Drugom svjetskom ratu zaista nisu ništa krivi jer su se samo organizirali braneći svoje selo ne sudjelujući u borbama", rekao nam je župnik i potvrdio ono što smo u drugim župama saznali ranije, a to je činjenica kako su u staroj rastičevskoj crkvi činjeni grozni zločini.

Sadašnji oltar osim velike slike krasi i replika stare kamene crkve koju je napravio jedan od vjernika.

Razgledanje sela

Prolazeći župom Rastičevo, ponekad zvanim i Hrastičevo, shvatili smo određeni paradoks. U župi skoro i nema drveća, a ime bi se moglo dovesti u vezu s hrastom, međutim drveta ni na mapi. Možda je tomu razlog pretjerano paljenje polja u prošlosti kako bi se očistilo za ispašu onih 400 000 grla stoke koliko nam je župnik rekao da ih je nekoć bilo. Napomenuo je i da kad krene paljenje polja, čovjek ne može disati od dima. Pošumljavanje brda je skoro pa nemoguć posao jer se vatra iz polja uvijek proširi i uništi sadnice...

Zanimljivo je navesti kako se „pod selom“ nalazi jezerce koje ne presušuje, ali mu voda nije čista jer u nju zalazi i zadržava se stoka. Voda je služila za piće dok nisu izgrađene čatrnje. U blizini sela su i takozvane japage, velike vrtače kojih ima pet, različitih po dubini, širini i vrletnom izgledu.

Srednjevjekovno razdoblje ovoga kraja posebno karakteriziraju mnogobrojni nadgrobni spomenici zvani stećci ili mašeta, a osobito nekropola nazvana Rastičevska mašeta. Od sela su udaljeni 2,5 km prema jugozapadu i imaju 240 stećaka. To je najveća skupina u čitavom Kupresu koja je ujedno po oblicima i ukrasima tih "biliga" i najzanimljivija. Na jednom piše: „Ne hajem umrijeti. Živjet ću i dalje. Izrodio sam djecu.“ Nažalost, to nismo vidjeli svojim očima jer put nije baš prohodan za osobna vozila. Župnik nam je prenio tu informaciju koju smo kasnije potvrdili na internetu.

Specifičan su i fenomen jezera koja su iznimno duboka – jedno čak i 16 metara, što se ne bi reklo na prvi pogled. U Kupreškom polju nastaje i nekoliko rijeka u proljeće, ali vrlo brzo poniru i nestaju u nepreglednim dubinama izvirući tko zna gdje.

Posljednji glagoljaš

Svoj obilazak Rastičeva završili smo na grobu posljednjeg glagoljaša na Kupresu: don Jakova Čote. Riječ je o omiljenom svećeniku kojeg danas svojataju i pravoslavci. Kada je don Čota umro, pravoslavci i katolici su se "svađali" oko toga čiji je on. Pripovijeda se kako su pravoslavci bili ukrali njegovo tijelo iz groba, a kada su katolici saznali za to, vratili su svog don Čotu ponovno u njegov grob. Prema predanju, Dragun Lovrić iz Blagaja otkopao je Čotin grob 1942. i uzeo glagoljski brevijar. Tadašnji župnik mu je naredio da sve vrati na mjesto. Nakon Drugog svjetskog rata, točnije 1966., vjernici župe Rastičevo sagradili su don Jakovu lijepu spomen-kapelu, a njegov grob je formirao mali most kao simboliku.

Današnja novosagrađena kapelica nespretno je projektirana tako da većim dijelom zaklanja mostić, ali i Čotin grob.

Jedan vjernik do kada?

Što reći na kraju posjeta kupreškome kraju i Rastičevu? Do 2015. tu su stalno boravile dvije osobe, majka i sin, međutim smrću roditelja, preostali župljanin se privremeno odselio u Hrvatsku ostavljajući tako župu praznu. Međutim, s povremenim boravkom nekih od mještana koji su obiteljski smješteni u Kupresu, a gospodarski su vezani uz stada ili ratarski posao, župa i dalje živi. Iako je klasični pastoralni rad onemogućen, novi pastoral selilaca, o kojemu je govorio i papa Franjo, veoma je aktivan. Slave se mise na Čotinu grobu, a osim blagdanskih okupljanja u crkvi sv. Ante Padovanskog za patron se uobičajeno priprema proslava trodnevnicom. Tom prilikom i mnogi iseljeni žitelji Rastičeva i Kupreškoga polja dolaze na stara ognjišta...

„Zato ja uvijek kažem, imam dva župljanina, pokopam četiri i opet ostanu dva“, rekao nam je u šali župnik i time naglasio kako, iako na pomalo neuobičajen način, župa Rastičevo i dalje živi, a i živjet će još dugo...

Hrvatska prezimena u Rastičevu

Jedno od posebnih pitanja prilikom dolaska u svaku župu je geneza prezimena i njihova raširenost. U Rastičevu je tako 1920. bilo 117 kućanstava sa sljedećim prezimenima: Rogalo, Patrun, Kuna, Tokić, Raić, Bulut, Bušić, Mršo, Džunić, Paško, Bešlić, Janjić, Barišić, Prpunić, Leko, Bralj (Dumančić), Krišto, Jukić, Svalina, Juričvić, Ikić, Jaman, Nikolić, Matijaš i Grbeša. Kao što se može vidjeti, mnoga prezimena su i dalje živa kroz brojne potomke, da parafraziramo citat na stećku.